piše: Kitana Žižić
Kako se lavina pokrene? Nenadano. Najobičnija Potjera na hrvatskoj televiziji koju baš tog dana nisam gledala, pokrenula ju je. A nisam je pratila iz opravdanih razloga, negdje sam lutala u potrazi za smislom dana. Kad sam navečer sjela u fotelju ispred TV ekrana, najprije sam otvorila mobitel.
Moja dobra Ljilja šalje mi sliku ekrana iz Potjere na kojoj se vidi pitanje: „Koju je princezu više puta zarobio Gabon?“ U ponudi su odgovori: „A Breskvicu, B Kitanu, C Zeldu.“
Mene srećom nije ni zarobio ni smaknuo ali me to pitanje vratilo nekoliko desetljeća unazad kad me je zvao suprug prve rođakinje i pohvalio mi se:
„Evo nâs upravo iz kina, gledali smo film o princezi koja se zvala, nećeš vjerovati, kao ti.“
„Oooo, drago mi je. Morat ću ga i sama pogledati. Nisam znala da je moje ime tako popularno.“
Otkad znam za sebe zbog svog imena, uvijek sam nailazila na čuđenje ljudi koji me do tada nisu poznavali. Kakvo je to ime, odakle je, što znači, tko ti ga je dao. Nisam pojma imala, nije me ni zanimalo. Voljela sam svoje ime ma tko da mi ga je dao. Oni koji su rasli sa mnom nisu zapitkivali, družili smo se i voljeli bez obzira kako se tko zove. Što to uopće znači? Određuje li nas osobno ime, utječe li na razvoj naše osobnosti i karaktera? Naravno da ne!
Svakog ljeta smo sestra, brat i ja s roditeljima odlazili u Bol, rodno tatino mjesto. Koliko god je Bol bio lijep znali smo se opirati, jer Hvar je bio bajkovit sa svojim uskim kolama, tvrđavom, borovom šumicom, Lođom i Arsenalom, igralištem Na Bankete, Rotondom blizu Mole, naše plaže. I još mnogo toga od čega se bilo teško i na dan, dva rastati. Ali tatina obitelj nas je bila željna i kako smo bivale starije sve više smo shvaćale da opiranjem putu u Bol, nanosimo tati bol.
I kako to s ljubavlju biva, a krv nije voda, rasla je naša privrženost očevoj obitelji, naročito prema noni Katici i teti Neli, koja je kao neudata ostala živjeti s majkom. Stanovale smo kod njih u skromno građenoj kući drvenih podova. U prizemlju je bila blagovaonica s kuhinjom i zasebnom prostorijom u kojoj je na podu bio otvor iz kojeg se crpla voda. Skaline su bile drvene i vodile na dva kata s po dvije sobe, jednu veću i drugu manju. Po njima se smjelo ići samo bosih nogu. Sestra i ja smo spavale na gornjem katu u sobi s malim prozorom s kojeg smo se znatiželjno napajale ljepotom krajolika. Polja, more, otoci i bijele plaže oblih oblutaka, Dominikanski samostan s plažom Martinica do koje smo svakodnevno odlazile ne samo zbog kupanja. Trebalo je otići po vodu za ostale potrebe a gustirna je bila negdje po sredini najljepše plaže na svijetu. Put nije bio kratak ali je pružao užitak svim osjetilima dok smo s nonom i tetom prolazile kroz nasade vinove loze, poneku smokvu, uz potok ili skretale nekad lijevo do bloka malih kuća gdje su živjeli naši ljetni prijatelji.
Ulaskom u mladenačko doba sve smo više priželjkivale odlazak gajetom do Bola, požurivale smo tatu kao što je on ranije nas. Je li shvaćao razloge našeg predomišljanja u svezi putovanja na Brač, ne znam, ali kad bi nas vidio na zidiću koji je opasivao noninu kuću, kako sjedimo s mladićima našeg uzrasta, smijemo se njihovim šalama, njegovim blagim licem šuljalo se sunce.
Jednog jutra otišla sam do obitelji u kojoj je osim stasitog sina bilo i ženske čeljadi bliske mi po godinama. Kad sam bila na odlasku taman je dolazila k njima meni nepoznata mlada djevojka, nešto starija od mene. To je bio onaj trenutak kad sam postala svjesna rijetkosti svog imena. Frankova mama se iznenadila:
„Jedna Kitana taman izlazi, a druga Kitana ulazi!“
Prvi put sam tada upitala mamu kako sam dobila ime.
„Da kako? čudila se pitanju, „po noni Katici.“
Nisam dalje ispitivala samo sam se čudila kako je moja nona počašćena imenom prve unuke, kad nam je zajedničko samo prvo slovo naših osobnih imena. Za sestru sam znala da je ime dobila po filmskom liku iz ljubavne priče, a ako su možda roditelji imali na umu da tada iskažu poštovanje drugoj noni, onoj po majci, i to se moglo podvesti pod istu priču. Imena su i u ovom slučaju počinjala s istim slovom „M“.
Kad sam nakon studija počela raditi, vrlo brzo sam se imala prilike uvjeriti da se interes za moje ime nastavio. Dosta je bilo, pomislih, red je raspitati se i saznati. Toliko volim učenje, luda sam za knjigama, ne ispuštam ih iz ruku a ne znam odgovoriti na osnovna pitanja koja me se tiču. U toj fazi života na internetu sam otkrila ratnicu Kitanu, te saznala da u cijeloj Hrvatskoj postoje samo tri Kitane, sve tri na Braču. Mislim da mene nisu zabilježili kao četvrtu, s obzirom da smo u to vrijeme živjeli u Splitu.
Nakon toga sam „zasukala rukave“ i otvoreno pitala one koji su mi omogućili dolazak na svijet kako sam dobila ime. Majka je priznala da mi je tata izabrao ime, a tata je sa smiješkom pričao o djevojci koju je volio prije mame. „Ali ne smiješ ništa majci odati, zakuni se“, hùncutskῑ je namigivao. Ni dan danas ne znam je li se samo šalio…
Sljedeći trag imena iskrsnuo je iz stranice knjige Testovi inteligencije. Kupila sam je zbog sebe a i svojih potomaka ne bih li ih potaknula na igre koje će im uz zabavu pružiti i nešto mnogo korisnije i dublje, rad na sebi i razvoj intelektualnih sposobnosti. Knjiga je doživjela istu sudbinu kao i sve ostale, kupljene ili donesene iz knjižnice. Čitala sam ih samo ja, a one već ranije pročitane, vraćala tužna i neshvaćena, odnosno bivala primorana priznati da moja djeca ne vole čitati. Jednom mi je sin rekao za Čiča Goriot-a: „I ti kažeš da je to divna knjiga a Balzac na desetak stranica opisuje izgled sobe.“
Taj trag bila je poveznica s nekim vrlo pametnim Japancem koja nije odmogla mom samopouzdanju. Saznala sam za najintelektualniju i najfascinantniju igru na svijetu po mišljenju stručnjaka i fanatika, igru go (japanski termin koji znači „igra blokade“ ili „kontrole teritorija“). Relativno je malo poznata na Zapadu, gdje je uvedena oko 1920. Najslavnija partija ove igre odigrana je 1938. između posljednjeg velikog majstora Honimbo Shusai i mladog konkurenta Kitani Minoru. Pobjeda mladog majstora za mnoge je bio nagovještaj kraja jedne velike epohe. Moj imenjak je interpretiran od strane nobelovca Jasunari Kavabata kao otjelovljenje mladog Japana.
Uf i ah, bila sam sada nešto upućenija i zadovoljna prikupljenim informacijama. Ali kao rođena štufajica malo nakon toga opet sam „zaspala“. Iz dugog sna koji je trajao godinama probudila me Potjera. Pitanje sam proslijedila odanim i dragim prijateljicama s kojima sam ostajala u kontaktu nakon što bih promijenila radnu sredinu, odlazila na nove ili slične poslove u drugoj tvrtki. To moje „japansko iskustvo rada“ kao da me dodatno povezuje s go profesionalcem.
Tko drugi, ako ne uporna Lidija s kojom sam izvjesno vrijeme dijelila sobu u državnoj firmi ispod zelene kupole u zgradi na rivi, iskopala je o mom imenu toliko podataka da bi joj i prestižna obavještajna služba pozavidjela ili neki špijunski kartel. Vješto je preskočila sve prepreke u potrazi za korijenima imēna te lokacija i vremena življenja ženskih i muških mi imenjaka.
Saznala sam da je značenje mog imena itekako poticajno. Trebala bi ga nositi moderna i aktivna osoba koju krasi temperamentnost, kreativnost i velikodušnost. Neću vam otkriti što je točno u mom slučaju, ali kakva korist od značenja imena kad se ono dobiva istom po rođenju. Tko da zna u kakvu će osobu izrasti maleno dijete. Svako dijete obećava a moguće je da se pažnjom i ljubavlju obitelji usmjeri na relativno dobar put. Ja mislim da roditelji često ni ne znaju što pojedino ime znači, a ako znaju možda se nadaju da će nositelj imena opravdati odabrano ime.
Mene je zainteresirala činjenica da je jedna princeza Kitana stara 10000 godina i pravi je nasljednik prijestolja Nadsvijeta. Ne vjerujem da sam njen direktni potomak ali ne bi bilo loše nadati se nekom prijestolju. Ali zašto Nadsvijet? Ne snalazim se uvijek najbolje ni u ovom našem gdje me okružuje mnogo onih koji me vole i poštuju. Što bih uopće radila daleko od obitelji i prijatelja? Odričem se prijestolja!
Imam još jednu opipljiviju mogućnost izbora. Da odem živjeti u Kinu koja je sljedovala ime od ruskog naziva Kitaj, koji potječe od imena Kitana. Kitansko carstvo bila je država u istočnoj Aziji koja je kao carstvo vladala Mongolijom, kao i dijelovima današnjeg Kazahstana, ruskog Dalekog Istoka i sjeverne Kine između 907. i 1125.
Moje ime je također vrlo popularno i u Japanu, što nije slučaj u Hrvatskoj premda se smatra isključivo hrvatskim imenom. Godine 1947. mnogi su nosili to ime u Republici Hrvatskoj, dok danas u cijeloj „Lijepoj našoj“ živi manje od deset ovakvih imenjakinja, i to u Dalmaciji ( u Bolu, Supetru i Splitu ). Danas sam dakle ubrojena.
Je li šteta što nas nema više s obzirom na odlike koje bi trebale biti imanentne nositeljima tog imena, ne znam, ali vrijedi razmisliti o nekim činjenicama koje su na Zapadu manje poznate nego narodima na Bliskom i Dalekom istoku. U istočnim kulturama ime se nikada nije davalo slučajno. Kad se rodi novo biće „konzultiraju“ se zvijezde i astrološki aspekti, jer se vjeruje da će djetetu najviše odgovarati ime koje se podudara („slaže“) s planetom koji će njime upravljati.
Još iz Biblije potječe vjerovanje da osobno ime određuje sudbinu, ali i novije psihološke studije sve češće pokazuju da ime utječe na mnoge životne segmente, karakter, karijeru, pa čak i na to koga ćemo voljeti. Je li to rezultat globalizacije, koja je međusobno približivši razne ideologije, svjetonazore i vjerovanja, spretno ih ispreplela, izmirila i u nekim znanostima izrodila nove i bogatije vrijednosti. Stoga ne čudi da danas i zapadni stručnjaci tvrde kako treba ime pažljivo birati, jer „energija imena“ postaje sastavni dio ličnosti, uz napomenu da je najvažnije prvo slovo kao najupečatljivije. Eto meni potvrde kako je moja mama bila u pravu kad je vjerovala da sam ime dobila po očevoj majci.
Kad vam na kraju otkrijem da je misterija dio ličnosti nositeljica imena s početnim „K“, da ih nikada nećete moći dokučiti, ne sumnjam da će mnogi biti ovim izazvani i svom djetetu nadjenuti ime s početnim „K“.
1. Štȕf koji je sit svega;