Marko Jareb
Jutrom kada sunce sine,
ili kad’ su duge noći,
idem na njene planine,
penjući se do ponoći.
.
Ljetima, u dane duge,
prelazim njene potoke,
ili putem brze pruge,
idem na njene otoke.
Moja zemlja ima svoje ime,
za nju živi vela ljubav bratska,
ljubeć’ je duge noći i zime,
Slavno ime njeno je – Hrvatska.
U svježa proljeća neka,
kad’ se topi velik’ snijeg,
idem do njenih rijeka,
hodajući uz strm’ brijeg.
U jesen sva joj jezera
posjetim, kao i polja,
dok je na moru nevera,
čekam pak vremena bolja.