Ruža Zubac-Ištuk
Živim u snu sve što imam, a nemam,
što ne želim ili ne mogu imati, sve što jesam,
a nisam ili nisam htjela, možda smjela biti,
sve što s buđenjem umire i ponovo se rađa
kad životom zakoračim u vrijeme koje raste izvan dojma
i donosi neopipljivu ljepotu snage duha i riječi.
Živim u snu radost koje se u javi plašim,
tišinu i težinu mramora u pokrovu iznad pokojnika,
slapove i vodopade na struni horizonta,
vatru dok vjeruje da će pobijediti vodu,
i kličem kralju konjušaru, ribaru i drvosječi.
Vješto njišem bokovima šume i plivam krvotokom grada,
obrušavam se poput kopca među zvona na uzbunu – i zvonim,
a moje zvono ne rastjeruje krijesnice ni ptice,
ono zove na dogovor kako blagovati hostiju
stvorenu iz zrnja patnje, kapljica rose i blata.
Moje su stope male da bi izmjerile svemir,
i ne drži ih površina mora ni oceana – no hodam,
a moj tromi korak nosi moje otežalo tijelo do zvijezda
k nebu, k Sodomi i Gomori, možda k Bogu,
i putem rasipa prah zemlje, svjetlo sunca i vodu – ljudski
život oplođen i rođen za prolaznost i lažnu slobodu.
Ne bojim se više jer san je utočište moga grijeha, dobrote i slasti.
Ruke mi ne drhte dok primam dobročinstvo
i dajem melem od riječi dubokim ranama.
Traže me modeli – ja slikam pjesmu s ponosom bez srama,
pjevam rime u čast postojanja i plešem na stazi od plamena
među gorskim stijenama, zubatim hijenama, među sjenama
nadomak ponora vremena.