Sven Adam Ewin
Moja je pjesma mrtva. Ona je živa.
Nekad mišlju uspori, a nekad náglī.
U magli bude kao da nešto skriva,
A ničeg nema, zapravo, u toj magli.
.
Moja je pjesma uglavnom svojeglava.
Skače rubno. Mimo. Izvan. Pored. Skrajno;
Zna da pokulja iz zemlje kao lava.
Onda se skrutne u čudno. U slučajno.
Nekad je mutna, a nekad super-čista.
Bude i ovdje i tamo. Poput kvanta.
Od nježnosti se ponekad sva razlista.
A nekad bude tvrđa od dijamanta.
Ona sve ima, a opet – sve joj fali.
Moja je pjesma lijepi anđeo… (Pali.)