Sven Adam Ewin
Puhnem u krošnju, a s krošnje padne lišće.
Puhnem u drugu, padne i lišće drugo.
Treća me gleda pa lišće stišće, stišće,
Ali se nije mogla braniti dugo.
.
Prolazi žena. Ja krenem vjetrom na nju.
I s nje otpušem sve što na sebi ima.
(Mislim da je dražesna u tom stanju!)
Skinem i druge. I svašta radim s njima.
Odjednom vidim Laž da prolazi tuda.
Puhnem i na nju… Padne više od pola.
Ja onda puhnem još jednom… I gle čuda:
U me gleda prelijepa Istina gola!
– Smijem li puhnuti i ja? – ona me moli.
Odbiti htjedoh. Ona se nije dala:
– Ja vodim ljubav, ako smo oboje goli.
Tim je starog lažova razoružala.
Bilo je divno. – Obucimo se – rekoh.
Al se desilo (mi nismo tako htjeli),
Vjetar je lišće već odnio daleko
Pa tako goli – ostasmo život cijeli.