Sven Adam Ewin
U dvorištu pod velikim odmorom danas,
Dečki su bacali grude na nas.
On je po strani stajao sam,
No kako je stalno gledao na me,
Bilo je jasno kao dan,
Da pravi grudu… za me!
I pogodio me.
Pravo u rame!
Baš kad sam mu jezik isplazit htjela,
Pade mi na dlan mrva grude
I ja sam odjednom poželjela,
Da mi na dlanu uvijek bude!
Čak sam grudicu snježnu,
Onako bijelu i nježnu,
Kraj srca stavila bila,
Ali se brzo
Otopila,
A ja sam na slijedećem satu
Sve to još brže
Zaboravila.
Tek poslije škole – sjetim se njega opet
I zamislite, a nije mi jasno zbog čega,
Potražila sam u snijegu njegove stope,
A ne, ne ne, to nije bilo zbog njega!
Još bih na kraju nešto blesavo dodala:
Dok sam polako njegovim stopama hodala,
Bilo je hladno, al meni su njegove stope,
Bile
Nekako
Tople.