piše: Đurđa Vukelić Rožić
Sto i jedna konjska snaga dvogodišnje Honde vozi dvostruko veći zbroj naših godina na kulturni događaj u lijepom i udaljenom hrvatskom gradu. Puni smo briga ali i adrenalina, jer zimi rijetko odlazimo od kuće. Nabava namirnica, specijalistički pregledi, terapije, kavica kod susjeda, i to je to. Strpljivo zasluženi, mirni umirovljenički dani.
Za nas je putovanje u trajanju od nekoliko sati avantura, čak i veća od one Indiane Jonesa na velikim ekranima.
Danima pred put, obuzima nas uzbuđenje. Aktivniji smo no inače. Izvršava se pomna kontrola vozila i zimske opreme, proučavaju auto karte. Prepucavamo se o ruti putovanja, gdje ući u nepoznati grad, koliko točno kružnih tokova proći, gdje skrenuti do centra grada, kako naći parkirališni prostor? Pitati prolaznike. Domaći ljudi rado pomažu putnicima. U krčmi ili benziskoj crpki netko će znati odgovore na naša pitanja.
Također, treba voditi računa o izboru putne odjeće i obuće. Da je udobna, a ne izgleda istrošeno. Obući se slojevito, birati prirodne tkanine da se lakše diše. A obuća? Kako ne iritirati čukljeve, a mora ih se stalno gurati pred sobom? Rješenje su udobne i razgažene sportske cipele. Na cilju, za svečanost, preobuvanje u neudobne štikle i špičoke, skidanje vesti i šalova te prezentacija u punom holivudskom blještavilu. Super haljina sa Singerice susjede Marice seli na crveni sag.
Putovanja su unosna grana industrije u današnje vrijeme, a društvene mreže hrane se fotografijama sa osvojenih područja. Jašiti na slonu i gledati majmuna kako ti krade naočale, velika stvar! Plivanje s delfinima! Selfi s anakondom! Međutim, putovanja Hrvatskom, vezano na kulturna događanja su nešto posve drugo. To je ozbiljno povezivanje s kolegama po peru, sada već starim znancima. A kada je autor nagrađen na natjecanju za pisanu riječ, red je da se pojavi na svečanosti dodjele nagrada. A i bez dodijeljene mu nagrade, svojim dolaskom treba podržati izniman trud organizatora.
Moja prijateljica Biserka pobijedila je na važnom književnom natječaju za kratku priču. Veoma smo se radovali njezinom priznanju, tim više što je samozatajna, skromna i vrlo draga osoba. Odlučili smo je podržati, štoviše, putovati zajedno našim automobilom.
Dva dana prije puta stajala sam uz otvoren zamrzivač planirajući naše jelovnike. Dan prije puta, treba nam jednostavna i nemasna hrana. Na dan putovanja, suprug će doručkovati omiljenu mu prežganu juhu s kockicama tosta. Sendviče sa šunkom i raženim kruhom pripremit ćemo kasno uvečer i ostavili u hladnjaku. Jasno da ćemo se na povratku, negdje usput zaustaviti i počastiti pizzom ili ćevapima, veselimo se tome. Mali grijesi umirovljeničkog provoda. Također, uz nekoliko bočica vode, pakiram četiri lijepe, domaće idared jabuke, kutiju čokoladnih napolitanki i krekere. Potraje li naše putovanje izvan očekivanog vremena, dobro će doći. Ako ne, unuci će im se radovati po povratku kući. Kao i našim putnim sendvičima.
Večer prije puta, provjerila sam dvije poveće putne torbe, plava je moja, a zelena suprugova. Tu su upakirane stvari koje su nam potrebne za slučaj hospitalizacije, s kopijama naših povijesti bolesti i popisima lijekova koje pijemo svakodnevno. Već dvadeset godina, svakih šest mjeseci izvadim sve iz torbi, operem odjeću, po potrebi dodam nove stvari, složim sve natrag i zahvalim Svevišnjemu. Još do sada nikada nam nisu zatrebale. Torbe ću sutra prije puta ostaviti na pospremljenoj postelji u našoj sobi. Na svaku sam pričvrstila list papira: “Za slučaj bolnice, mama“. I, „za slučaj bolnice, tata“.
Na dan putovanja, ustala sam ranije no inače i skuhala objed za djecu koja žive na katu iznad nas. Znam što znači pomoć i podrška zaposlenim roditeljima s malom djecom. Nakon doručka, s ciglicom kave i kutijom „Queen“ keksa odjurila sam k susjedi Barici, zamolivši je da drži jedno oko na našoj kući i preuzme dvije dostave paketa. Kada mi se dostavljač naših narudžbi s interneta javi mobitelom, uputit ću ga na njenu adresu.
Napokon, pokret, a činilo se da naša putovanje traje već tri dana! Nakon što je moj suprug izvezao automobil na ulicu, zatvorila sam vrata garaže i ulazna vrata u dvorište. Mahnula sam Barici koja nas je ispratila pogledom s prozora svoje kuhinje. Provjerila sam imam li u ruksaku kutiju s darom za nju, za slučaj da na odredištu ne uspijem ništa kupiti.
Kada sam se napokon utaborila na stražnjem sjedalu automobila, učvrstivši sigurnosni pojas, odahnula sam. Sada više ništa ne moram činiti. Ako sam štogod zaboravila upakirati, improvizicija mi je drugo ime. Avantura tek počinje, a ja sam već umorna. Da mi je odrijemati putem… Pokȕpili smo naše prijatelje, čekali su nas pred svojom kućom, smjestili se žvrgoljeći poput uzbuđenih ptiča u gnijezdu, kada im roditelji donesu užinu. Zajedno smo mahali susjedima Mahečićima koji će čuvati njihov dom.
Na autocesti smo s rijetkim automobilima u oba smjera. Lijepa vožnja, sunčan dan. U vozilu nam je ugodno toplo. Krenuo je razgovor, najprije jedinstven a potom u dva para. Veseli smo i opušteni, zastajemo kod svakog trećeg café bara uz cestu, godine i diuretici čine svoje. Uskoro su se oglasili naši prijenosni telefoni. Zvala su djeca i unuci, njihovi i naši. Zatim prijatelji i znanci koji su se radovali skorom susretu na književnom recitalu. Organizatorica događanja je zvala Biserku i provjeravala putuje li na svečanu dodjelu nagrada. Obavijestila je da svojim automobilom čuva parkirališno mjesto za nas tik do ulaza u zgradu. Kako lijep osjećaj dobrodošlice!
U povratku, probijamo se plavom, tihom ravnicom kroz jednooku noć punašnog zimskog mjeseca. Najčešće sami na autocesti. Na zahtjev vozača, suvozač Marko prati meteorološku situaciju i HAK-ove izvještaje o stanju na cestama. Moj Ivan prepričava nam svoje putne i ribičke priče, zabavljajući nas. Svima znane, no, ipak se smijemo! Drži nas sve budnima. U to, Marko nas svečano izvješćuje da bismo uskoro trebali ući u područje mećave. Mi dame, prekidamo važan razgovor i sa stražnjeg sjedala zurimo pred automobil, ne bi li ugledale prva bijela koplja pahulja koja nam dolijeću ususret.
Rekli su, mećava će noću zasipati središnju Hrvatsku, zamalo smo odustali od putovanja zbog te prognoze. A od pahulja ni p. Vratismo se prepričavanju događanja. Marko je u nedostatku snijega pratio reakcije prijatelja na društvenim mrežama, postavio je nekoliko fotografija s dodjele nagrada i sveukupnost događanja, još dok smo bili na domjenku. Iz topline svojih domova naši vršnjaci su čestitali Biserki na uspjehu i slali pozdrave. Odradili smo malu pustolovinu i za njih. U to, posve iznenada, oblaci su ušuškali mjesec. Usred ćakule, mi dvije odjednom shvatismo, naše se vozilo probija kroz sve gušće snježne pahulje.
Sretno stigosmo u naš grad. Na rastanku, pred kućom naših prijatelja, izišla sam iz vozila, zagrlila prijateljicu i još jednom joj čestitala na uspjehu. Pod sjajem svjetla gradske lanterne učinilo mi se da vidim suzu na njenom obrazu. Iznad ulaznih vrata gorjelo je svjetlo i bio je velik transparent: „Dobrodošli doma!“ Pomislih, kako je lijepo i u zlatnim godinama imati svoje ciljeve i male pobjede, a sve još draže kada imamo podršku svojih najdražih.