piše: Esad Redža
“Jednostavno ljudi ne prepoznaju ljude već samo boje.”
Glasno sam mrmljao sa samim sobom ispred kina.
Ona me je čula, nisam znao da je tu iza panoa.
Vidio sam samo njene cipele.
Ma nema veze ionako se nismo vidjeli.
Nakon filma izlazim iz kina i i vidim one iste cipele ispred sebe.
Dok je oblačila kaput, iz džepa su joj ispali crni bomboni.
Pognuo sam se da joj pomognem pokupiti ih, a ona se nasmiješila.
Dva su crna bombona završila pod cipelom. Prvi pod njenom ,a drugi pod mojom.
Taj drugi je ozbiljno stradao.
“Volim ove bombone,” rekla je, gledajući me zahvalno. “Uvijek me podsjete na djetinjstvo.”
“I ja ih volim,” odgovorio sam, osjećajući kako nas ta mala gesta povezuje.
Pružila mi je svoj dlan s pet spašenih bombona.
Uzeo sam jedan promatrajući kako njezin putuje po ustima.
Crnilo bombona topilo se na njenim usnama, ostavljajući trag .
Kažem joj: “Ima nešto posebno u njima, zar ne?”
“Da, kao da su simbol nečega dubljeg”, kaže ona.
Sjeli smo na klupu ispred kina, držeći bombone u rukama.
Razgovor je tekao prirodno, baš kako treba kada sretneš srodnu dušu po bombonu.
“Čudno je ovo vrijeme,” rekla je Ana, gledajući u daljinu. “Ljudi vide samo boje, ne prepoznaju prave vrijednosti.”
“Ali postoje nijanse,” dodao sam.
“Kako se boriti protiv svijeta koji ne vidi te nijanse?” upitala je Ana.
“Glasno, sa samim sobom, a nakon te bitke s cijelim svijetom.” odgovorih.
Ana se nasmijala, a crni bombon u njenim ustima bio je poput male tajne koju smo dijelili. ”
Znaš, možda su ovi bomboni više od samo slatkiša.
Kada je to izgovorila jedna joj se obrva podignula i dala težinu toj konstataciji.
Pogledao sam u nebo, crno nebo .
“Slatko je i gledati u nebo,” rekla je .
“Da”, odgovorim joj. “Slatko je iz tame kino dvorane izaći na svjetlo.”
Pomislih kako sam samo patetičan.
Pola sata na klupi brzo se rastopilo. Pet spašenih bombona zauvijek nestalo, a njen autobus upravo dolazi.
Ostajem sam na klupi. Ona mi maše iz autobusa, sve se nekako bolje odigralo nego na filmu.
Baš je bilo slatko.