Joso Špionjak
Godino stara, pogled mi je plah,
poput sjenke noći kojoj zora sudi.
U mreži vremena zamrzne se dah,
dok uzdisaj čudni zna potresti grudi.
.
Ah, brza stvarnosti, u pjesmu te krijem,
čuvajuć te kao vjetar noći zimske.
Razmišljam o tebi, i polako zrijem,
jer sudba mi bira putove tuđinske.
Zapovjedih jasno krhkom biću svome,
da zahvalnost bude jača od sve tuge.
Pa, dok sjenka tvoja u tu tminu tone,
neka svijeća gori kroz sve noći duge.
Hoće l’ slika nove zore biti čista,
Ili nemir onaj koji svijetom hara?
Hoće l’ srce naći kutak koji blista,
zaštićen od svih loših gospodara?
Odlaziš nečujno, a to i nas čeka –
ovaj poziv nitko ne može da vrati.
Svjetlost iz svemira, ko vjesnica neka,
putovanje zadnje nek svima pozlati.
Ponesi sa sobom sukobe i bol –
nek godina nova piše sretne priče.
Neka dobra djela budu zemljin sol,
iz kojih će nova nada da nam niče.