Povodom oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača mome pokojnome sinu hrvatskom vitezu LUCIU ŠANTIĆU napisah ovaj sonet.
Jadran Šantić Šangarelo.
Ljubljeni Sine pišem ti vjesti koje se zbilja i tebe tiču
Danas je dan povjesne časne sva srca pravedna od radosti kliču
Svijet je našu istinu priznao i donio pravorijek da nismo krivi
Naše generale pustiše iz Haga da uživaju slobodu časno i živi
Ovo je pobjeda i tvoje žrtve a i svih onih što su za slobodu pali
Sada su nam priznali časnu borbu i zašto ste mlade živote dali
Pišem ti sine pun suza radosnih i znam da će pismo stići tebi
Volio bih da te zagrlit mogu i privući na očinske grudi k sebi
Neću to moći istinski napravit već mogu samo o tome maštat
Rat je nesretni odnio tebe a ja u tuzi mogu samo praštat
Praštati mogu samo onima koji se žele uistinu pokajati
A koliko vidim takovih je malo pa ne znam da li mogu praštati
Danas je Zagreb centar svita pored svih trauma narod se veseli
Ti i ja smo državu stvarali da bez mrlje HRVAT s ponosom je želi
I na kraju sine šta da ti kažem možda ću opet pisati tebi
A do tada tvoj pape se ponosi i uspomenu na tebe nosi u sebi
Ti i mnogi mladi ko ugasle svijeće svojim ste plamom slobodu osvjetlili
A mi se tim svjetlom dičiti moramo jer ste nam vječnu diku udjelili .
Ulice Splita, i svih drugih naselja, i magistrala, kojom sam se vozila do kuće,
svijetlile su
tisućama zapaljenih svijeća.
One su svijetlile i za Vašeg
sina-heroja.