Ruža Zubac-Ištuk
Ja sam preteča Biblije,
kaže knjige koja se tumači sama sobom,
dozrelo sam sjeme u nepokošenom životu.
U meni je snaga koja tješi,
savjetuje, moli, voli i ubija u trenutku
kada Isus predaje ključ neizbježnog bespuća
svetom Petru na stijeni uz blagoslov vremena.
Utekla sam iz starozavjetne škrinje s dna Noine arke niz maticu jezika
da na skliskoj niti složim zrnca ljudske savjesti unatoč potopu
u kojemu se utapaju žedne duše željne oprosta,
i ukrotim glad – bolest koje nema ni u jednom medicinskom rječniku,
a od nje umiru oni koji su se željni najesti.
Snagom moga daha govorila je zmija iz Edena
dok je ponižavala Evinu pohlepnu krotkost apokaliptičnom vizijom
smaknuća Božje volje mišlju, riječju, djelom – češće namjernim propustom
i David u preljubu zaboravljajući da je kralj židovski.
Ponekad šutim i gledam u svoj svojoj dubini
kako se mnome razmeću političari, filozofi, pjesnici i mudraci
zatočeni u vlastitoj krhkosti između majčine utrobe i utrobe zemlje,
i vjeruju, ponosni na svoj ego, da stvaraju mit o samom sebi.
A čovjek je samo bilješka od jedne riječi koju Bog ne stigne pročitati
prije no što bude zatrpana grumenom zemlje.
.