Ruža Zubac-Ištuk
Ruke moje majke bile su zlatne devedeset godina.
Devedeset godina milovala ih je grubost težačkih poslova
nježnošću dječjeg plača i gugutanjem iz kolijevke.
One su u selu najbolje žito kosile, u snopove ga slagale, vezale,
pod konjska kopita na vršaju prostirale, brašno u kruh, pitu i uštipke pretvarale.
Najveće vučije s vrela kilometrima su kući nosile, žedne pojile, umivale lica.
Krave su muzle i telile, ovce janjile, konje timarile i potkivale,
u sedlu, kao vjetrom nošene, uzdama slobodu darivale.
U skromnoj odjeći, trinaest kilometara pješice, u grad su hodile,
sir, jaja i mlado maslo gradskim gospođama prodavale,
potom djeci knjige i gumene čizmice kupovale.
Kad bi ljetinu u ambare spremile, pojate suhim sijenom napunile,
za tkalački stan su sjedale.
Ničije kao ruke moje majke nisu umjele platno tkati i bijeliti, stolnjake vesti,
košulje šivati i krožati bjelje od mladih labudica.
Znale su od sušene kože oputu iskrojiti i na kalupu od nje opanke napraviti.
Bez plaćanja i vraćanja mnoge bose noge u selu su obule.
Ovčju vunu s kudjelje u nit su prele, na vreteno motale.
Za zimskih večeri džempere svojoj su dječici plele,
hlačice i haljinice na stroju šivale uz blagu svjetlost petrolejke.
Postile su o vodi i kruhu sve utorke i petke.
Krunicu prije sna svaku noć su sklopljene molile za plodnost zemlje i svojih potomaka.
S večeri u voćnjaku često bi ih zatekla i umila rosa,
noću škropile suze daleko od očiju svijeta.
Sjećanja na moga oca – njihovog vjernog anđela čuvara – ljubile su
na tvrdom uzglavlju odmaklih godina i čekale svoj poziv od Svevišnjega.
Desna ruka moje majke nikada nije zaboravila nožićem zašiljenu olovku,
kojoj je srce unedogled pucalo pod grubim stiskom prstiju,
ni zagrljaj ruke moga oca dok joj je pomagao oblikovati pisana slova.
Besmrtnim trenutak učinile su kad se moja majka prvi puta službeno potpisala.
Na pravi put, ruke moje majke, izvele su svoju djecu, djecu svoje djece
i njihove djece djecu uz svadbenu pjesmu prvozorja
i srebrnu radost zadovoljnog neba.
Svake nedjelje djecu su na svetu misu vodile.
Učile ih kako se ispovjediti, hostiju primiti, moliti i zlu odoljeti.
Ma što radile, ruke moje majke, uvijek su mirisale na svježi kruh,
toplo mlijeko i divlje jabuke.
Jednoga popodneva, dok su na postelji život odmarale,
ruke moje majke zlatne devedeset godina, uzeli su anđeli u svoje ruke,
i one su klonule u najljepši san izatkan od vječnog nebeskog sjaja u odajama raja.
Manje poznate riječi:
vučija – drvena posuda za vodu opasana željeznim obručima, elipsasto-plosnatog je oblika
ambar – drveno spremište u kojemu se skladišti žito
pojata – spremište za osušeno sijeno
krožati – ručno ili šivaćim strojem ukrašavati obrube na košulji ili nekom drugom odjevnom predmetu, npr. rukavima, otvoru na prsima, ovratniku i sl.
opanci – starinska kožna obuća
oputa – vrpca od ovčje ili kozje kože od koje se prave opanci