Vanja Škrobica
je uvijek bila moja tiha,
vjerna prijateljica
stajala je uz mene
pratila me kao vjerni pas
pazeći kamo nas
vodi sudbina
znale bi je mučiti sumnje
i strah za mene
tada sam ja bila nada
mojoj nadi
katkad bismo se posvađale
obje podjednako tvrdoglave:
ja s mojim beznađem,
a ona sa svojom vedrinom
pjevala mi je kad sam plakala
tapšala me po ramenu
pričala o novom jutru
i novim životnim prilikama
čak i kad su moje posljednje radosti ležale mrtve,
a ja uz njih pobijeđena
padala na koljena
ona je stajala uspravno>
i na nogama
nije galamila
nije me korila
ni prijetila mi nije
šapat joj je uvijek
bio mekan poput balzama
za svaku moju mahnitu bol
raširila bi krila i letjela prema nebu
pozivala me u visine
no, teške su mi noge ostajale vezane za zemlju
jednom je poletjela
dozivala me
čekala
– uzalud
više se nije vratila