Ruža Zubac-Ištuk
Spustila se noć u grlo cvrčaka i ptica,
na tjeme zvonika i spomenika.
Na mjesečevom srpu kao u čamcu spasa plovi zlatni ključ.
Zaključao je sve događaje minuloga dana
i otisnuo pučinom u nadi
da će do zore uploviti u svetu zemlju snova i obećanja.
Oštri zvižduci pištaljke i kočnice vlaka paraju tišinu,
stvaraju gorčinu usnulima u snovima.
Vjetar ih pokorno nosi licem grada u ulice prepune oronulih fasada,
kućeraka, nebodera i raskošnih vila.
Za njima ostaje jeka, dugotrajna i daleka.
Ruka noći oko ponoći meće rascvale bokore na nebeske prozore
među zvijezde okupljene pokraj zdenca života.
Pred njima u sredini kandila vječni plamen gori.
Jedan se čovjek oslobodio truleži i postao čista duša.
Rado bih pošla k njoj, ali ne voli me san.
Pokušavam se moliti Bogu – ne mogu, promatra me noć.
Istina, nije zlokobna, ali griješi umjesto da me tješi.
Iz mojih dlanova čita tuđi život, tuđu sreću, bez praznine i usuda,
bez izvora čežnje, hrama snošljivosti da bih živjela.
Kažem joj: to nisam ja
A ona bez smiješka, kao gromada, pred mene djetinjstvo prostire.
Slušam pjesmu, tihu i snenu, jecaju kapi kiše.
Tonem u san.
Sviće.
Isprepletena loza pod prozorom grčevito se bori da postane vino.
Lastavica u kljunu nosi grumenčić zemlje – pod mojom strehom raste dom.