Putopis s ruba slapova i legendi – Skradinski buk
piše i fotografira: Antun Lukšić
Krenuo sam prema Skradinskom buku s velikim planovima i još većim očekivanjima, a jedino što nisam ponio bio je — plan. I možda čista majica. Ali koga briga, jer ako te priroda ne opere, voda Krke hoće.
Kad sam stigao u Skradin, odmah me ošamario miris lavande, fritula i izgorjelog zaštitnog faktora 50. Turistička sezona je bila u punom samom začetku. Ja sam bio u patikama, ali s dušom bosonogom. A u daljini — čula se ona. Buk. Ne buka, već Buk — kao neko mitološko stvorenje koje ne priča, nego tutnji, ne zove, već hipnotizira.
Pješački tango kroz čudesni krajolik
Put do Skradinskog buka nije puko hodanje. To je prokletstvo i blagoslov. To je kao kad ti baka kaže “ajde pojedi još malo” — znaš da ćeš eksplodirati, ali svejedno ideš dalje jer je preukusno.
Hodam stazom koja se mota kao stara baba oko teme, svako malo zastanem — jednom zbog pogleda, drugi put zbog gušenja od vlastite zadihanosti. Voda, voda svuda — šiklja, klizi, pleše. Ne teče Krka, nego paradira. A slapovi… Bože mili, pa to nije voda, to je voda u ekstazi! Sedamnaest kaskada u nizu, a svaka kao da govori: “Gledaj mene, nisam najviša, ali sam najživlja!”
Znanost između pramenova vode
Ne mogu, a da ne udovoljim onom dijelu sebe koji voli baciti znanstvenu faktu među slapove. Skradinski buk je spektakl biogeokemije: vapnenac se taloži zahvaljujući mahovinama, algama i bakterijama. Ukratko — slapovi rastu. I to ne kao djeca, pa stanete ispod crte na zidu svake godine, nego kao da voda sama sebi crta nove puteve i stvara kamen gdje do jučer nije bilo ništa. To je živi organizam, živa knjiga geologije, ali mokra do korica.
Selo, ljudi, vodenice i struja prije Tesle
Ono što me posebno dirnulo nije samo priroda, već ono što su ljudi s njom napravili — bez da je unište. Mlinice iz 19. stoljeća, još mirišu na kukuruzno brašno i radnički znoj. Strojarnica koja je palila svjetla u Šibeniku čak dvije godine prije nego što je Pariz dobio struju. I još kažu da smo uvijek “zadnji u svemu”. Eh, Francuzi, ajde vi prvo upalite grad iz slapa pa ćemo pričati.
Narodna predaja: gdje voda šapće istinu
Vile iz magle
Priča se, još otkako je kamen bio mekan, da u slapovima žive vile. Kad mjesečina padne na vodu, one plešu. Najhrabriji mladić iz Skradina pokušao je uhvatiti jednu — nije znao da se vile ne love, nego se čekaju. Nestao je u maglici, a kažu da ga još čuvaju među sedrama. Netko će reći — glupost. Ja kažem — romantično do boli. Ili do utapanja.
Kletva vodenica
Bio jednom jedan mlinar, poznat po tome što je mljeli i nedjeljom. Narod mu je govorio: “Nemoj, nedjelja je!” On bi samo odmahnuo rukom. Jednom je Krka nadošla i odnijela mu cijeli mlin, i njega s njim. Otad se zna: ako čuješ šapat “Dan Gospodnji…” iz smjera slapa — idi kući. I ne nosi ništa iz rijeke. Ni kamen. Ni priču.
Blago ispod sedre
Ima i ona o knezu Skrletnom, čiji su zlatnici navodno ostali zakopani točno ispod najveće sedrene kaskade. Ali blago se ne vidi svakome. Samo onome čije su oči čiste, a namjere još čišće. Ja sam gledao u slap pola sata. Vidio sam samo ribu. Ili komad plastike. Što znači da nisam ni čist, ni spreman, ni — realno — ronilac.
Gdje završava voda, a počinje legenda
Na povratku, sjedim na drvenom mostiću, noge mi u vodi, a glava negdje između fikcije i stvarnosti. Shvaćam da je Skradinski buk zapravo — ogroman zrcalni portal. S jedne strane si ti, umoran i znojav, s druge ono što želiš biti: netko tko zna čuti vodu, čitati kamen i poštivati ono što je ovdje bilo prije svega — prije turista, prije mlinara, prije legende.
Za kraj, jedna mudra misao (ili pokušaj takve):
“Tko nije stao pred slap i zašutio — taj ne zna što znači slušati ono što nema uši.”
I sad, ako me pitaš — isplati li se vidjeti Skradinski buk? Ne. Isplati se doživjeti ga. A to je razlika koju turisti rijetko primijete, a putnici — nikad ne zaborave.
