Miljenka Koštro
Pojam o vremenu namjerno gubim,
hodam, zapravo dubim na glavi
dok pogledom milujem snene blizine i laskavost daljine
lirskom notom o nestrpljivu životu pjevam.
Neodoljivom svježinom zavičaja
iz nizine nazdravljam ovom rasutom danu,
za svaki trenutak sreće,
za mir i bezimen pogled ispod oka,
za snagu života u mlazovima Sunca
i mlađahnoj Luni u plavoj noći,
nazdravljam snazi zaborava
što zaborav nije,
krhkoj travki dok vjetar je lomi
a ne znam joj ni ime.
Nazdravljam i zjeni oka
kada u njoj je odveć Neba
i ruži što me bojom krvi i ljubavi mami
i plahom titraju napete strune
i svemu što glazbom mira dotiče vječnost
ili onomu što tiho trune u pepeo i prah,
Živjela misao što peče, što žeže
i u kasnu jesen biva budna ispred brojnih
besmislica i nametnutih nam, mutnih ideja.
Ja, vrtlarica riječi nazdravljam nazdravljanju
i golemim mogućnostima pjevna duha
što me očima Nade trijeznu smiraju vodi,
zagledanu u tajne Božjih odaja.