Igor Divković
Kad
bog
počne
pisati
pjesmu,
već,
prije
toga
je:
uravnotežio
svemir,
ukrotio
vrijeme,
rasteretio
se
od
svega
nevažnog,
za
mjuzu,
muzu
i
njega.
Kad
bog
počne
pisati
pjesmu,
slijede
ga
rojevi
nota
života,
glede
ga
vasione,
k’o
raspjevane
primadone,
na
uho
mu,
kao
grlica,
guče
muza.
Ja
sam
bog,
otac
pjesme.
Pjesma
je
(mila)
majka
mojih
riječi.
Riječ
je
mliječ:
plodi,
rađa,
raste…
U
kozmičkom
ševaru,
ševe
mi
pjevaju,
gaj,
sred
visina
kor
grdelina,
slavuji
me
smantaju
dok
mi
(belcanto)
kantaju.