Igor Divković
U ono vrijeme,
jedne večeri,
uz Božić,
baš zgodno,
prigodno,
uz post
i vino,
moj, dični,
otac Božo,
reče mi fino –
kada te gledam,
kao što te gledam
sad,
i ja se osjećam mlad.
Izgledaš kao ja,
razmišljaš kao ja,
govoriš kao ja.
Koje ime, ove zime,
moj singularni sine,
da ti dam?
U ono vrijeme,
te iste večeri,
uz Božić,
Anno Domini,
baš zgodno,
prigodno
i tomu shodno,
odgovorih svom
dičnom ocu Boži –
padre,
padrone,
kad zvona zvone,
zovi me Zvonko,
kada je mjesec
pun,
zovi me Lun,
kad sunce sja,
Svemir sam ja.