PISMO ČOVJEKU KOJI NIKAD NEMA VREMENA

Iz naše arhive/ objavljeno 09.02.2012.

Piše: Dražen Radman 
Sve manje je danas ljudi
koji znaju sjest’, prozborit.
Sve je više onih drugih
koje to baš i ne mori

U sebi se čovjek kida
svoje teško nosi breme
No, kad do svog dođe zida
gle, prohujalo mu vrijeme!

I ti si, prijatelju, poput stotina ili tisuća drugih, uhvaćen u vrlo jeftinu, ali zato učinkovitu klopku zvanu ”nemam vremena” koja te vješto prigrlila i prikliještila u svoja njedra a da to nisi ni primijetio.

Ona te tako prigrlila da se, kako sada stoje stvari, i ne ćeš baš tako lako izvući. Naročito ako čvrsto držiš da ima stvari u životu koje su takve kakve jesu i da se tu, nažalost, ništa ne može ili ne da popraviti.
Zanimljivo je da što više juriš kroz život, a sve kako bi, je li, nasitio svoju dušu, tim još više postaješ stegnut u svojevrsnoj dušolovci što te drži podalje od najbitnijih pitanja u tvom životu.
Prepušten si beskrajnom i halapljivom trčanju za sporednim idealima u svom životu misleći da ćeš u njima i s njima ostvariti svoj san.  No, među idealima su i one opijajuće stvari koje te, bez sumnje, žele dobronamjerno odvesti do neke provalije iz koje ne znaš hoće li ti biti spasa. Naravno, ako u nju i upadneš.
Ovijen, tj. obuzet spomenutim, u tebi se razvio onaj tupi osjećaj koji ti nudi uvjerljivu misao kako nikad nemaš vremena za nešto što je izvan tvojih zaokupiranosti.
Ti nikad nemaš vremena da odeš na kavu sa starim prijateljima.  Nemaš vremena ni da posjetiš svoju teško bolesnu tetu. Nemaš vremena ni za svoju ženu, za neki izlazak, šetnju, razgovor.
Nemaš vremena da napišeš čestitku, pismo ili neki mail. Nemaš vremena za igru i priču s vlastitom djecom. Čak i kad si s njima, ti si negdje drugdje, negdje gdje misliš da bi bilo važnije biti u to vrijeme. Dakako, ti nemaš vremena poći ni u kino ili kazalište jednom godišnje, a niti vremena pročitati niti jednu cijelu knjigu u dvije godine dana.
Dakle, nemaš vremena za stvari koje mogu oplemeniti tebe i druge ili koje mogu pred tebe staviti izazov propitivanja koji se odnosi na duboko potisnute duhovne potrebe tvoga bića. No, ti nemaš vremena niti za svoj vlastit komadić tišine. Naime, i kad se pojavi, ti ga brže-bolje zatrpaš zvukom neke glazbe, slikom nekog filma ili nekom od dvadeset i pet serija na repertoaru, što ti dodatno krade slobodno vrijeme ili vrijeme potrebne tišine. No, što je najteže od svega …iz tvog srca krade one njegove dijelove koji se nisu prepustili strujama ovog vremena.
Čini se da je tvoj glavni problem – nemirna duša koja mora uvijek nekamo žuriti, a nikako da stigne na svoje pravo odredište.
Kako je iluzorno, čak i razorno iznova misliti da ćeš, za ono što bi želio, imati vremena kad se riješi i ostvari ovo ili ono, odnosno da ćeš imati vremena za sebe i za druge kad dobiješ (bolji) posao ili plaću, kad ne budeš imao zdravstvenih tegoba (ni ti ni tvoja žena, ni tvoja djeca, ni tvoja sestra, ni tvoj otac, ni tvoj najbolji prijatelj, a ni tvoj kućni ljubimac).
Nadalje, računaš: ”Imat ću vremena kad diplomiram, magistriram ili doktoriram. ” Da, naravno da će ga baš tada imati, ukoliko se u međuvremenu ne dogodi kakva iznenadna nepogoda.  A takav ishod, nemoj to smetnuti s uma, uvijek stoji kao realna mogućnost. Sjeti se samo onog čovjeka u tvom susjedstvu koji je naglo otišao, a koji se činio zdrav i pun snage. Imao je tek trideset i šest. Budući si svjestan da vrijeme brzo i neumitno teče, računaš da se ne trebaš zaustavljati na, kako kažeš, onim postajama koje ti ne donose neku osobitu korist.

Kažu: Time is money! pa se i ti toga držiš iako u tu tezu ni sam osobito ne vjeruješ.
A kad bilo tko zastaje tek na onim postajama koje mu donose osobni probitak (novac, položaj, moć, ugled, itd.), onda bi trebao barem znati da putuje u jednom od najpopularnijih vlakova današnjice s posebnim, VBD – kolima (Vagon bez duše). Putnici u tom vlaku najčešće i ne znaju da su smješteni u spomenute vagone.
Brza vožnja u tom vlaku dotične putnike, naposljetku, dovodi i do posljednje postaje na kojoj se, po izlasku, zaprepaste kad ih zatekne nepodnošljiva muka i bol kojima se nisu nadali.
Plod dugogodišnjih sjetvi uvijek donosi žetvu koja je sukladna klicama posijanih sjemenki. Plod koji traje mnogo duže nego se to može i zamisliti. Što god ti mislio o ovome, prijatelju, htio bih ti reći da o tvojim istinskim prioritetima ovisi hoćeš li s vremenom koje ti je dano biti na ratnoj nozi, hoće li ti prolaziti kroz prste poput pijeska ili će ti biti saveznik.

Naravno da ti ovom prigodom ne smijem preskočiti reći ono što je najbitnije, a što sam osobno iskusio pa u to vjerujem i držim istinitim.
Čuj, ukoliko za nas, kao ljude, postoji samo ovozemaljsko i ograničeno vrijeme, a smrt je za nas prestanak svega, onda je sasvim razvidno zašto se većina drži nepisanog pravila: ”Brže, bolje, više, jače!”
Dakle, brže do uspjeha od kolege; bolje izgledati od susjede; više zaraditi od konkurencije; jače napadati ili se jače braniti u bilo čemu, samo da ne ispadneš slab. Jer slabi nemaju što tražiti u svijetu koji ima svoje uvriježeno pravilo, tj. zakon jačega.

Posljedica rečenog je neprekidno stanje utrke i suparništva. O, kako je tužno kad čovjek drži onog drugog svojim protivnikom, čak i neprijateljem kojeg u pogodnom trenutku treba podcijeniti, pobijediti, nadmašiti, čak i pregaziti ili ukloniti s puta. Posebno one koji ti kradu živce, vrijeme i mogućnost da ostvariš veći, tj. unosniji probitak.
A takvi se uljezi, koji bodu oči, uvijek nađu na putu. Nisu baš rado viđeni jer se ne uklapaju u prosjek. Nekako neprimjereno strše iz tog poželjnog prosjeka, a i nije ih uvijek lako vratiti u većinsku struju. Oni, dakle, znaju ukrasti i dragocjeno vrijeme onima koji nemaju vremena.
Svježa mi je priča jednog čovjeka u mom susjedstvu koji je veoma volio svoju djevojku. Oboje su bili u tridesetim godinama. Zajedno su hodali dvije godine, bili privrženi jedno drugome. Pričali su o svemu, pa i o svom budućem bračnom suživotu. Gledali su zajedno koji bi krevetić, danas-sutra, kupili za svoje prvo dijete.
Financijski gledano, u to su vrijeme oboje zarađivali dva puta više nego prosječan bračni par u našem društvu. Dakle, sasvim dovoljno za njih dvoje i za barem još toliko djece.
No, u jednom trenutku, prema priči koju sam čuo, djevojci je u poslovnom smislu stigla iznimno primamljiva ponuda – dvostruko veća plaća, bolji položaj, više poslovnih putovanja i susreta u visokom društvu.
Naime, slatkoća nekih ponuda zna često omamiti čovjeka kojemu se u određeno vrijeme učini da mu se pruža životna prilika koju ne bi smio propustiti.
Isto tako, mnogi među njima, iako tek godinama poslije, gorko žale što su donijeli neke odluke, zbog kojih se na kraju kaju.
Oni se, dakle, na tom putovanju k zvijezdama prije ili kasnije uvjere da im ono nije donijelo ništa osim velika novca i nekakve slave, ali i veliku prazninu koja se ne može potplatiti bilo kakvim bogatstvom ovog prolazećeg svijeta.
Život prohuja pored njih, a u međuvremenu mlađe i sposobnije snage zauzmu njihov položaj. Naravno, oni koji više nisu u prvom planu gotovo uvijek misle da novi nisu ni približno dobri u poslu kao što su to oni nekoć bili. No, da nastavim započetu priču. Dvojba je ovoj djevojci bila sasvim jasna: ili prihvatiti ”turbo” unosan posao ili zadržati postojeću malo skromniju razinu i posvetiti se skorom braku i djeci, ali i drugim životnim radostima.
Donijela je odluku da prihvati poslovnu ponudu kakva se pruža jednom u životu. Novom je rasporedu trebalo podrediti sva ostala nastojanja. Ponešto je i od već postojećeg trebalo ukloniti iz zacrtanog rasporeda.
Slijedom rečenog, njihov je međusobni odnos počeo hladnjeti jer je vremena za ljubav bilo sve manje. A i tako skraćeno je trebalo još više skratiti, čak gurati malo-pomalo na sporedan kolosijek. Naime, povećani trud, u emocionalnom smislu, mogao je otupjeti oštricu novog poslovnog zanosa i nužnog predanja.
Uglavnom, slijedile su neminovne prepirke, spočitavanja i druge ružne stvari koje su kulminirale skorašnjim razlazom.

Ona je i danas, sedam godina poslije prekida veze, bez srodne duše pored sebe, pretpostavljam i bez mogućnosti da postane majkom s obzirom na njene godine.
To što će je u dogledno vrijeme najvjerojatnije snaći nepodnošljiva samoća i tjeskoba, samo će biti još jedna tužna priča u moru sličnih sudbina koje su mogle imati drukčiji, bolji tijek.
Neki ljudi i ne primijete da su u nekom trenutku napravili bitan i dalekosežan izbor. Oni su ga učinili iskreno, kako su mislili da je najbolje za njih. Učinili su ga prema mjerilu svoga srca, tj. prema onome što je prednjačilo u njima kao uzvišeni kriterij.
No, svaki izbor, makar bio iskren i u najboljoj namjeri, nije nužno i ispravan. Dobre namjere nužno ne donose i dobar, odnosno poželjan plod. Nutarnji mir i zadovoljstvo koji prate čovjeka na putu, važan je i neizostavan kriterij promišljanja o ispravnosti neke odluke.
Dakle, prijatelju moj, ukoliko ti srce počiva na krhkom i lažnom sustavu vrijednosti, ne ćeš biti u stanju na raskrižjima svog života donijeti uistinu trijezne i mudre odluke. Odluke koje bi bile blagoslov, ne samo za tvoj život, već i za živote tvojih najbližih, pa i onih daljih.
Ti ne možeš dobiti utrku s vremenom, ali možeš zastati u tišini, takav kakav jesi i tu gdje jesi danas. Možeš se, za početak, iskreno suočiti s neostvarenošču u sebi koju niti jedno tvoje vanjsko ostvarenje ne može popuniti niti zadovoljiti onako kako bi ti to htio.
Ako još uvijek misliš drukčije, onda porazgovaraj s nekolicinom bliskih ljudi (ako ih imaš), onako prijateljski, o tome jesu li oni zaista sretni ljudi samim time što su uspjeli u svom poslu i zbog toga što imaju, za naše prilike, veliku materijalnu dobit ili znatan ugled u društvu.
Prijatelju, naravno da prolazan čovjek, ukoliko hoda na prolaznoj liniji života, nikad ne će imati vremena za ljude: za njihove osjećaje, strepnje i nadanja, za miran i opušten suživot sa njima, za šetnju, igru, razgovor… Čak ni za najdraže ljude. To je i zbog toga što taj isti čovjek ima intenzivan osjećaj da mu vrijeme strahovito brzo curi, izmiče u nepovrat.
S druge strane, naravno da će onaj prolazan čovjek koji je stao na Božju, neprolaznu liniju života, biti daleko smireniji i zadovoljniji jer duboko u sebi zna da ne mora više nigdje stići.

On je, naime, već stigao dobivši sve vrijeme kao veleban dobitak, što ga čini zadovoljnim. On ne mora više trčati utrku s vremenom, a niti gaziti preko živih ljudi. Naprotiv, ljude kojima je okružen, sada vidi i doživljava kao one od kojih su, svaki na svoj način, u potrazi za bitnim odgovorima a da to često ne znaju ili ne govore o tome. Vidi ih kao one kojima žele biti na pomoć, a ne na spoticaj.
Biti sudionik neprolazne linije života, koja ne prestaje ni nakon isteka zemaljskog vremena, neopisiva je i pobjedonosna činjenica koja mijenja cjelokupan pogled na život i njegov smisao, na ljude i vlastitu ulogu među njima.
Ova neprolazna lenta vremena je neraskidivo povezana s lentom života odozgor, od koje se granaju ostale, među kojima prednjači lenta istinske ljubavi i mira, kao i lente unutarnje snage i strpljenja, dobrote i opraštanja.

Sve ti ovo govorim, prijatelju moj, iz sasvim  običnog i jednostavnog razloga …da ne propustiš naći vremena za spomenutu lentu koja ti donosi daleko više nego što možeš i sanjati. Konačno, i ti sam žudiš da budeš ispunjen onim što je više, a ne onim što je manje od života, zar ne? U suprotnom, ako ne prepoznaš jasne znakove odozgor i ne odazoveš se, držim da se u svom preostalom vremenu, sasvim sigurno, ne ćeš moći ni uz najbolju volju istinski umiriti i okusiti blagodati koje je sam Bog pripravio za tebe. Čuj, ti to ne ćeš moći postići čak ni sa svojim dragim sitnicama za koje često znaš reći kako život znače. Niti sitnicama, dakako, ne ćeš moći rješiti bjesomučnu (s)trku što neumoljivo melje poput žrvnja tvoju nespokojnu dušu.
Ne ćeš moći ne zato što ti to ne bi htio, već stoga što sitnice i nemaju potrebnu moć osigurati ono vrijeme koje je stalo. Vrijeme koje teče bez prestanka.
Vrijeme kojega je napretek iz jednostavnog razloga – jer je vječno.
O, kako je ludo na prolaznoj lenti vremena uzdisati i trčati za stvarima koje ti nikada ne mogu donijeti spokoj za sva vremena. Da, za sva vremena, jer sva vremena su ono za čim tvoje srce čezne, zar ne?
Prijatelju, tek kad Bog u čovjeku osigura sva vremena, onda čovjek može naći vremena za sebe i zaustaviti se na mjestima gdje je potrebit drugima.
Dakle, tek kad se čovjek umiri u Bogu, Gospodaru sveg vremena, može bez straha hoditi i prepoznavati kada je vrijeme za što. Može, jer je vrijeme – na njegovoj strani.