Ranko Ćetković
OKRENI SE
Kestenu Velikom
pred tvojim prozorom.
On, tek, jedan je od mnogih kestenova a ipak lijep na svoj osoben način. Poseban je sa svojim čvornatim i presahlim granama i onim drugim gorostasnim, od zdravlja prepuklim.
Starački je lijep zbog svojih baš natrulih rana, koje, ko ordenje neko, svjedoče o bitkama davnim.
Lišće mu zlati se u jesen. Proljećem ko koplja probiju mladice, poneke zdrave i dobre a neke osuđene da presahnu do zime, da slome se tad pod naletom vrana i vjetrova zimskih.
Sav
je
sav.
Sa svim svojim nedostacima, svojom narušenom ljepotom, svojom savršenom ružnoćom, poseban, eto, što reći će svoj.
Okreni se
Kestenu Velikom
i
prepoznat ćeš…
kasno ljeto 1997. / rano ljeto 2001.
© Ranko Ćetković
PJESMO, LJUBAVNICE
Neprimijećena ušuljala si se u moje misli.
Kao jutrom kad, dalekotihi još, čujem bruj ribarske brodice ili koje tek naslućene, čelične ptice.
Prepoznao te nisam, tek slutio. Tu si bila i nisi.
Tek onda ti pojaviš se, izranjaš na obzorju slutnje, a ja, snen još, ne vidim te.
Neprepoznata vučeš tihe brazde po bonaci moga snoviđenja.
I kao lahor, što bura još nije, mreškaš mi misli pa zastaneš, utihneš.
Bunovan ruke ti pružam da dođeš mi, da dotaknem te barem a ti mi bježiš, igraš se sa mnom.
I baš kao sada dok ovo pišem mucam te poput djeteta, što neznajuć želi dohvatiti sjenku.
Iznebuha, ko udarac vjetra što grune o krošnju dohvatiš me, zaneseš. I probudim se! Raskriljujem čula da neviđenu te primim.
A ti, tučeš me, gladiš, mislima mi haraš kovitlacom slika, vrtlogom nedorijeka. Podivljalom moru iskaza tvojih nisam ni jeka.
Rađaš se,
Rađaš me,
Rađam te.
Lošinj 1994. – 1996.
© Ranko Ćetković
KOJI JESAM
Ako anarhizam ono jest što mislim i kako život razumijem, anarhist sam.
Ako kršćanstvo ono jest, što osjećam i kao ljudskost shvaćam, kršćanin sam
– anarhist svoj i bogovjer.
Ako ljubav jest
kako je živim –
ljubavnik jesam.
I onaj jesam čija duša mračina jest: osjećajna, povremeno i tupa.
I onaj sam čija duša jest zračna, čaša tananoobraznog stakla, što prsnu od jada…
I onaj što iznutricu svoju na pladnju nosi i dušu i srce pa ranjiv, jer samo čovjek.
(Mazohist na svoju ruku, bio, a katkad i danas.)
I smijeh sam mahniti djetinjstva svoga, suza mladalačkih dana i pjesma i krik usana svojih i očaj i nada i užas.
Nepravda jesam i pravda i istina i laž i grešnik i onaj što prašta.
Onaj što vidi i zna pa ne može da shvati…
I onaj što shvaća ili barem ćuti čak i ono što ne vidi i ne razumije. Koji jesam?!
Onaj, što svog se uprti pa tetura-korača znajući-neznajući: naprtnjača sumnji i pitanja puna. Neizvjesna, samom sebi nepoznata: – katkad izgubim po koje iznenađenje pa ga zgledam i začudim se.
Iznos jesam iskustava svojih koja mi pomažu i opterećuju me.
Treći sam korak prije prvog pa ljosnem i tresnem glavom o stvarnost.
Taj sam, što i dalje se spotiče – sad spretnije već – pokušaj što traga savršen u svom nesavršenstvu.
Pedeset i jedan postotnik, iz ubjeđenja, a katkada i više, te sam zadovoljan-nezadovoljan.
Danas san svojih neprospavanih noći, anakroničan i sinkroničan, pradjed svoj vlastiti, nagonski seljak pa balkanski sirov.
A sutra, sin svoj vlastitih smršenih vidika, obzorje što kupa se u jutarnjoj magli, sunce što izroni i kiša što padne i prah i pepeo i tako je.
ljeto 1985., Krk-Zagreb
© Ranko Ćetković