Uz stotu obljetnicu pjesnikove smrti
Antun Gustav Matoš
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko – sama, i suze jer tvoje,
što krišom plačeš, ko kajanje truju.
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji i mračni Angelus.
Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. – Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze –
Ta žuta Luna i gitara stara.
Matoš je rođen u Srijemu u Tovarniku, u petak trinaestoga. Po porodu babica je rekla Matoševoj majci:
-Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.