Mirjana Vlašić
U pukotine pustih kamenih ulica ušuljala se jesen
I rasula treptave srebrne kapi kiše
Dok pada prvo klonulo lišće
A zaigranu morsku pjenu razbijaju okrutne stijene
Ja sanjam sunce, ljeto i nas
Čujem ti pokrete, čujem ti glas
Miriše more u tvojoj kosi
Bistri se nebo u tvome oku
Po tvojoj koži valovi plove
Zavode plahe dodire moje
Utočište strast nam pruža
Vodiš me u kuću s dvorištem od ruža
Tog ljeta tvoje su oči vezale moje korake
A ja ipak putujem
Kroz jeseni, kroz zime
Dalje i smjelije nego ikad prije
Trčim i letim, izrastam i brujim
Snivam i blistam, lepršavo strujim
Zapuhnu li tame i vjetrovi straha
Ti prepoznaš moje vapaje
I želju koja nemoćno dršće
Ljubiš me tad jače
I grliš još čvršće