Ruža Zubac-Ištuk
Kopam po nutrini mislima što peku.
U čvoru do čvora zatvoreni krug – moje ruke sijeku.
Blizu sam, mislim, a sebi sve dalje,
holograme nade ni molitva mi više ne šalje.
Prsnula je pjesma – skupljam mrtve riječi.
Čime ću konačnici za beskonačnost reći:
Zauzmi mi mjesto u dolini smijeha,
odviše je plača, neminovnog grijeha.
Tražim put u mraku, trebala bih stići,
ali ne znam kojom stranputicom ići
da bih na kraj gata za života stigla,
pobijedila sebe, onu od svanuća,
ukrotila munje za potrebe sutra.
Zauzmi mi mjesto – negdje blizu svoga,
ne gledaj na ljude, ne osvrći na Boga.
Sve je manje ljubavi, sve je više grijeha…
Zauzmi mi mjesto u dolini smijeha.