piše: Slavica Jurčić
Ovih dana kad sve blista, kada su zvukovi protiv nas koji jače osjećamo zvukove, imamo senzorne poteškoće. Želim opisati sve ove godine moje suradnje s obiteljima koje imaju djecu u spektru autizma ili djecu sa Aspergerovim poteškoćama.
Među prvima sam upoznala Zrinku. Ona je uložila puno truda da njeni dečki s Aspergerovim sindromom završe osnovnu i srednju školu. Ona i sama ima Aspergerov sindrom.
Druga je majka s područja pogođenim potresom. Sve troje djece imaju poteškoće a srednje dijete ima i cistu na mozgu. Uspješni su učenici, jedno od njih studira.
Tada dolazi jedna majka koja me je razočarala. Dok je sin bio maloljetan, ona je dobila veliku podršku, kuća im je kompletno uređena. Ali, nakon što sin završava srednju školu, ona napušta Hrvatsku, seli u drugu državu. Sin se vraća u Hrvatsku i od tada živi sam. Pokušala sam s Centrom za socijalni rad, s policijom, s humanitarcima i susjedima, da mu se pomogne, ali nisam uspjela. On je sada prepušten sam sebi.
Dolazim do jedne divne majke koja od troje djece ima jednog krasnog dječaka koji voli pjevati, voli svirati, on je u spektru autizma. Borba sve ove godine ju iscrpljuje, ostaje bez kuće, suprug joj oboli od teške bolesti, Ipak, ona se ne predaje, ima podršku svoje sestre i njene obitelji.
Ovih dana sam srela djevojku koja je napunila 14 godina, ove godine bi trebala upisati srednju školu. Tata boluje od karcinoma, majka, brat i seka rade. Ona lijepo crta, vesela je, ljupka, ne gleda me u oči, ipak pričamo ja i ona kao najbolje prijateljice.
Sve ove godine upoznala sam puno djece, roditelja. Pokušala sam im pomoći, koliko sam mogla, savjetom, pažnjom, komunikacijom sa stručnjacima.
Sve ove godine sam pisala, bila sam svjedok borbi za prava djece i odraslih.
Još puno toga je preda mnom.
Još puno toga trebam napisati.