Miljenka Koštro
Dnevni hod, žurba, neprestani (bes)ciljni hod,
postelju prostire utihla noć,
samo ulična lampa budna bdije
dok ispraća zadnjeg prolaznika,
dobro bi mu došao neki ugodan vjetar u leđa.
Niz crvene krovove slijevaju se balade dana,
u mislima buđenje proljeća dok raspliće i množi grane,
a vlažna jesen listovima otima svježinu, tone u procjepe noći,
Niz tužna lica obaraju se nebeske suze.
onda sve obgrle krila novog dana,
vraćajući žive boje vrate i žamor,
brišu ravnodušnost slučajnih prolaznika.
Odnekud sijevnu munje, grmljavina,
u sred nespokoja stabla u šumi drže se za ruke,
vjerujući u korijena snagu,
bez pretjerana ponosa i srama odolijevaju naletu oluje.
Dok osluškuje krik prolaznosti
i stara kamena kuća još uspravna na temeljima stoji,
zrači toplinom ognjišta, odolijeva.