piše: Katarina Pejić
Njemačka nije propala. Njemačka radi. Njemačka evidentira. Ako nešto ne radi, to je zato što još nije uneseno. Ako si ti nešto pogriješio, ne brini netko će to već uredno upisati umjesto tebe. Problem, dakle, nije Njemačka. Problem su ona očekivanja, koja su u Njemačku došla bez jezika, ali s velikim planovima.
U pravilu se vraćaju oni koji su došli zadnji. Kad su stanovi već bili skupi, plaće tanke, a bajka još kružila Balkanom kao dobra vijest bez sitnih slova. Došli su uvjereni da ih čeka bolji život, a dočekao ih je bolji red. I to su dvije sasvim različite discipline.
Bez jezika u Njemačkoj nema dobrog posla. Ima rada, ali nema poštovanja. Ima plaće, ali nema izlaza. Bez jezika si trajno privremen: čistiš, nosiš, pereš i zahvaljuješ se što ti je dopušteno da postojiš. Sustav je fer i kratak, tko ne govori, ne ide dalje.
Najtužnije je gledati ljude koji su kod kuće bili netko, a ovdje su postali nešto. Obrazovane žene čiste kuće bogatih Njemica koje ne znaju gdje im je usisavač jer ga nikad nisu morale tražiti. Poslovi koji su nekad bili za nepismene danas se prodaju kao “prilika”. To nije integracija. To je civilizacijski šamar s ugovorom.
I onda dolazimo do velike istine o kojoj se u Njemačkoj govori tiho: mnogi stranci ovdje žive pedeset godina i još su stranci jer tako žele. Ne zato što im je netko zabranio da postanu dio društva, nego zato što je lakše ostati vječno povrijeđen nego se stvarno uključiti. Status stranca postane identitet, a identitet navika. Navika, znamo, najteže se mijenja.
Turci su živi dokaz tog kolektivnog nesporazuma. Najveća migrantska skupina, više od pola stoljeća prisutna, a i dalje paralelni kvartovi, paralelni jezici i paralelna pravila. Integracija se godinama glumila, svi su znali da se odgađa, a rezultat je društvo koje živi jedno pored drugog, ali rijetko zajedno. Njemačka je previše popuštala, stranci su se previše zatvarali. Nitko nije baš zadovoljan, ali svi su se navikli.
Problem, naravno, nije u jednoj strani. Sustav je toleranciju zamijenio odsustvom očekivanja, a dio ljudi domovinu nosi kao izgovor, ne kao uspomenu. Kad pedeset godina živiš negdje, a još se ponašaš kao da si privremeno tu, to više nije pitanje integracije, nego odluke.
I tu se naši trebaju pogledati u ogledalo. Nismo mi iznimka, samo smo mlađi u toj priči. Danas smo “dobri radnici”, sutra lako postanemo još jedna zamrznuta zajednica koja zna sve o tome kako se kod kuće nekad živjelo, a ništa o tome gdje danas zapravo živi.
Naravno da se ljudi povuku u svoje krugove. U naše kave, naše priče i naše mitove. Integracija se potpisuje, ali se ne živi. Živiš u Njemačkoj, ali društveno ne postojiš: siguran, prijavljen i savršeno nevidljiv. Idealni uvjeti da ostaneš isti zauvijek.
Da se razumijemo, uspješnih Hrvata u Njemačkoj je velika većina. Njima je zajedničko jedno: odmah su se uklopili. Naučili su jezik, stekli njemačke prijatelje i prestali živjeti u čekaonici povratka. Dijaspora im nije identitet, nego adresa. I baš zato se o njima najmanje priča.
I onda se neki vrate. Ne jer su propali, nego jer su se otrijeznili. Shvatili su da obećana zemlja ne postoji. Postoje samo zemlje u kojima si gost i one u kojima si doma. A povratak nije poraz. Poraz je ostati tamo gdje pedeset godina čekaš da te netko konačno primi dok si ti cijelo vrijeme odlučio da vrata držiš zatvorena. Nije do Njemačke, do nas je samih!
Sve ostalo je folklor.
A folklora, kao što znamo, u dijaspori ne nedostaje!