Jelena Stanojčić
Bore se mreškaju, koža mi se tanji
A znam da ispod nje
Ima još nešto ljubavi boja
Samo su izblijedjele, sve tiše dišu
Pa mi se učini da su još samo
Pjesme krilate,
I na ljubav mirišu.
U tišini srca misli se roje:
Sve što doživjeh negdje još postoji,
U meni se prelijevaju ljubavi boje
Mogu li još jednom, voljela bih znati,
Izmiješane s tvojim, oživjeti u dvoje?
Zavedi me ko nekad
Oboji ravnodušnost mojih očiju
I dane ispisane jednoličnošću,
Ritam srca mi oživi –
Daj me pokušaj još jednom zadivit’ǃ
U svoje ruke uzet ću ružičastu
Malo narančaste i nebesko plavu
Bit ću poput pupoljka badema
I rascvjetati se, zavedena toplinom žute.
U svoj glas stavit’ ću sve ljubavi boje
A onda ih svesti na mjeru
Samo za nas dvoje.
Ti u crvenu umoči kist
Za ljubav – ta nam treba.
Donesi i plavu
Za jasnoću izgubljenog neba.
Ne zaboravi ponijeti i prostranstvo zelene
Trebat će nam za ono naše MI,
U očima zapali krijesnice, pokušaj – ko prije
Preboji sve sumnje i sjene,
Ne zaboravi ni raskoš riječi
Znaš da ne mogu bez njihova sjaja,
Pokušajmo ispred onog blijedog JEDNO
Dodati snažno ZA, i još – DO KRAJA.
23. Recital ljubavne poezije *Željka Boc* – 2026.