piše: Jelena Stanojčić
“…I što možete reći na kraju, koja je vaša poruka?“ – pita novinar dokumentarne emisije, čovjeka židovskog porijekla, koji je prošao golgote Auschwitza.
Čovjek mu na to, mirno, s tugom u očima i posvemašnjom nelagodom kaže:
„Tako me je sram što sam čovjek.“
E, sad, gledajući ovih dana svu ovu predigru oko rata na istoku, kojeg nagovješćuju sa svih strana, adrenalinski napumpavajući, (kao da je riječ o velikom sportskom spektaklu, a ne o krvavom ratu), to gomilanje i zveckanje oružjem, to jadno, bijedno, kukavno junačenje… sjetih se čovjeka iz dokumentarca o Židovima u 2. svjetskom ratu i moram reći, evo – i mene je sram što sam čovjek, što pripadam toj, kako sami sebi tepamo, najinteligentnijoj vrsti na Planeti.
Ako je tako inteligentan kao što se hoće predstaviti, ako je sve podčinio sebi i vlada ovom Planetom, ako je toliko pametniji i nadmoćniji u odnosu na druge vrste (a jest), zašto onda ništa nije naučio iz povijesti; zar mu prošlost ratovanja od pamtivijeka nije ponudila nikakvo bolje rješenje nego svaki put oružje kao krajnju opciju!?
Oružja svih vrsta koje ubija, od kojeg nitko nema koristi.
Oružja kojeg države, svaka za sebe, kupuje, naoružava se i kakti štiti kao što je i naša država nedavno kupila borbene avione, a ovih dana i tenkove, a to su basnoslovne svote novca koje se izdvajaju za to, po meni potpuno nepotrebno naoružanje.
Ima toliko stvari na koji se novac pametnije i humanije može uložiti kao npr. da se obnove područja pogođena potresom, da ljudi na Baniji (a i u Zagrebu), ne dočekaju i 2052.g. u kontejnerima i u oronulim stanovima ili tuđim kućama! To je primarno, ljudi bi trebali biti u fokusu, a ne oružje! Ali, to iz mene progovara samo pacifist, o politikama nabave oružja i njihove svrhe znam samo to da UBIJAJU i zazirem od oružja svih vrsta, a zakonom bih zabranila čak i izradu dječjih igrački u vidu pušaka, tenkova, mitraljeza…
Ali sve dok ima onih koji svojoj djeci kupuju te igračke, one će se i proizvoditi!
S druge strane, da se samo dio tog novca koji se u svijetu daje za naoružanje, preusmjeri na onaj humaniji dio – spašavanje gladnih, obespravljenih, poniženih… koliko bi se samo života spasilo???
Kakav bi to bio svijet!? Svijet bez oružja, bez granica, svijet u kojem je čovjek čovjeku – Čovjek, brat. Svijet u kojem se stvaraju inovativna čuda samo u svrhu boljitka svih. Svijet humanosti, pravde, jednakosti, napretka…
O takvom Svijetu sanjam. Sanjam li nemoguće?
Svijet, ovakav kakvog poznajem, dosegnuo je svoj vrhunac u perverziji i dekadenciji. Jer što je to ako jedan čovjek može zaraditi do svojih 40 godina života preko 400 milijardi dolara, a drugi nema ni da se prehrani, a radi po cijele dane?! Što je to nego perverzija, nakaradnost?
Kako je moguće da se stalno negdje na ovom lijepom Planetu otvaraju novi sukobi, vode stalno novi ratovi? Iz ratova izlaze ljudi (ako prežive), ogoljeni i siromašni, tjeskobni i na rubu života. Rat nikome nije donio dobro. I poslije svakog rata, opet moraju sjesti za stol i pregovarati…
Imamo, dakle, razum, riječi kojima se sporazumijevamo, a ne možemo izbjeći ratne sukobe. Političare koji o tome odlučuju biramo mi, ljudi. Ne možemo reći da nismo odgovorni, jer jesmo!
Gori smo od najgorih životinja! Kome je to u interesu!? Tko to na ratovima profitira? Kome to nikad nije dosta! Pa zar su ljudski životi tako jeftini, zar su ljudi topovsko meso?! A da ne govorim o onim nedužnim civilima, ženama i djeci.
Zamislite da ste sad ondje, na granici, u Ukrajini. Imate obitelj, živite poprilično mirno, ali morate se seliti iz svoga doma negdje dalje od puščanih cijevi. Tu se odmah rađa trauma koja će vas pratiti cijeli život. I kroz cijeli život ćete hodati oštećeni. Gubitnici ste, ako nikoga i ne izgubite u ratu. Gubitnici ste, jer morate napuštati svoje domove. A za što, zbog koga, čega?!
Zbog toga što se „dječaci“ kad porastu vole igrati rata. I nikad im dosta! Stalno izmišljaju nove. Onda si mislim kako bi to bilo da žene vladaju svijetom? Sigurna sam da ratova ne bi bilo. Zato što rađaju. A one koje devet mjeseci nose još jedno srce ispod svoga srca, nikada ne bi dopustile da njihovi sinovi ginu za kojekakve krive ciljeve svojih vođa, jer nemaju devet života!
Imaju samo jedan jedini. Koji trebaju živjeti u ljubavi sa samim sobom i svijetom.
A mene je, ovakvog svijeta strah. I sram!