Miljenko Jergović i europsko razumijevanje: „Književnost ne mijenja svijet, ali mijenja onoga tko je čita. A ako promijenite dovoljno ljudi, možda se promijeni i svijet“
piše: Ivica Košak/ RIJEČ, glasnik Hrvatske kulturne zajednice
U staroj burzi u Leipzigu, bosanskohercegovački i hrvatski književnik Miljenko Jergović primio je jednu od najprestižnijih europskih književnih nagrada – Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje. Ovo priznanje, vrijedno 20.000 eura, dodijeljeno mu je za djelo „Srce koje ludi. Sarajevo Marlboro Remastered“, zbirku od dvadeset i sedam isprepletenih priča koje tvore jedinstveni literarni mozaik o životu tijekom i nakon opsade Sarajeva.
Sama činjenica da je nagrada, koja se tradicionalno dodjeljuje u sklopu Leipziškog sajma knjiga, otišla upravo Jergoviću, potvrđuje njegovu poziciju jednog od najvažnijih glasova jugoistočne Europe.
No, ono što ovu nagradu čini posebno značajnom jest njezin fokus: europsko razumijevanje. U vremenu kada se Europa ponovno suočava s pitanjima rata, izbjeglištva i identiteta, Jergovićevo djelo pokazuje da se razumijevanje među narodima ne gradi velikim političkim govorima, već malim, osobnim pričama. Kako je to u svom govoru naglasio književnik Ilija Trojanow, koji je održao laudatio, Jergović je „majstor narativne finoće“ koji nas uči upravo tome.
U središtu Jergovićeva književnog svemira nalazi se Sarajevo. No, kako je autor naglasio u svojoj zahvalnici, Sarajevo u njegovim pričama nije tek pozornica na kojoj se radnja odvija. „Sarajevo nije grad, Sarajevo je glagol“, rekao je Jergović, definirajući ga kao nešto što se čini, nešto što se događa čovjeku. Upravo u toj glagolskoj, dinamičnoj slici grada leži ključ njegove univerzalnosti. Grad koji je bio pod opsadom 44 mjeseca, koji je postao sinonimom za stradanje, u njegovoj prozi postaje „živi organizam“, mjesto koegzistencije uništenja i sjećanja, boli i svakodnevnog opstanka. Taj je grad, kako navodi žiri, „primjer za mnoge razderane prostore Europe“, čime Jergovićeva priča nadilazi lokalni okvir i postaje europska priča.
Ono što žiri posebno ističe u obrazloženju jest Jergovićeva sposobnost da „velike povijesne događaje svede na individualno iskustvo“. Drugim riječima, on ne piše o apstraktnoj povijesti, već o ljudima – „običnim ljudima sa strahovima, slabostima i nadama“. Njegovi likovi nisu heroji, već upravo u svojoj nesavršenosti postaju autentični i bliski. Zbirka priča, koju kritika naziva „romanom u krhotinama“, time postaje mnogoslojna slika o sjećanju, gubitku i otpornosti. Ovakav pristup omogućuje mu da duboke posljedice političkih sukoba učini vidljivima na djelu – kroz sudbine pojedinaca.
Svečanost u Leipzigu nije bila samo prilika za uručenje nagrade, već i trenutak koji je potvrdio snagu književnosti kao medija europske memorije. U vremenu obilježenom novim ratnim sukobima na europskom tlu, djelo „Srce koje ludi“ dobiva, kako je istaknula članica žirija Insa Wilke, „posebnu aktualnost“. Jergović ne prikazuje samo prošlost, već je čini razumljivom za sadašnjost. Njegova „detaljna i poetska“ sposobnost opisivanja prostora, situacija i raspoloženja stvara gustu atmosferu koja čitatelja tjera na promišljanje o vlastitoj poziciji prema povijesti i drugome.
Sam autor, vidno diran priznanjem, održao je govor bez bilješki, što je dodatno naglasilo iskrenost njegovih riječi. „Književnost ne mijenja svijet“, rekao je Jergović, „ali mijenja onoga tko je čita. A ako promijenite dovoljno ljudi, možda se promijeni i svijet“. Ova rečenica sažima čitavu poetiku njegova djelovanja – književnost je za njega čin tihe, ali temeljne preobrazbe. Ona nije neposredno političko oružje, već dugotrajan proces mijenjanja svijesti, što je u konačnici i jedini pravi temelj za europsko razumijevanje.
Dodjela Leipziške književne nagrade Miljenku Jergoviću stoga je više od još jednog priznanja u nizu. To je potvrda da književnost koja izrasta iz traume rata, koja s iznimnom preciznošću i empatijom proniče u ljudsko srce, može govoriti svima. Kako je zaključeno u izvještaju s dodjele, njegovo djelo predstavlja „izvanredan primjer moderne europske književnosti“ i značajan doprinos suvremenoj književnosti, ali i kulturi sjećanja. Na kraju večeri, Jergović je s olakšanjem primijetio da knjiga više ne pripada njemu – „sada pripada čitateljima“. Upravo u tom prijenosu vlasništva s autora na publiku leži konačni smisao svakog istinskog književnog čina, a posebno onog koji teži europskom razumijevanju.