Anđelka Korčulanić
Da te nema, moje bi ruke bile
blijede sirotice u crnoj svili,
rumen lica rastočilo bi vrijeme,
svjetlace krile bi oborene oči
i misli negdje daleko vjetrovi nosili.
Da te nema, k´o što jesi,
bili bi lažni moji osmijesi,
nevrijedni darovi ljudima koje srećem.
Na obali bih prebirala naplavine
i pustinju u grudima zasadila drvećem,
dok noć bi jecala pod velom stiha
na hladnu žrtveniku mjesečine
i uskim grlom zrnata tuga
u more nemira lijeno tekla.
Ni žedna s drugog izvora ne bih pila
dok nebo ne bi premostila duga
koliko puta već sam ti rekla,
ni svoja ni ničija ne bih bila
da te nema, k´o što jesi.
Tko zna koliko bih ispratila zima,
vjetrova se zaplelo u kose
i riba do nogu donijela mi plima
prije no pogača ljubavi opet se umijesi
dok oči ne mole nit´ ruke za nju prose.
——
Iz zbirke PROŽETA TOBOM