Tonka Galić Hrkać
Na dnu mora školjci bijeloj
prolazili sporo dani,
u ljušturi zatvorenoj
svi jednako dugi, slani.
.
Žalila se nije puno
ni na život ni zbog tuge,
znalo more je olujno
kako su joj noći duge.
Živjela je u osami
sasvim tiho, povučeno,
trudila se i u tami
stajat’ hrabro i otmjeno.
Skrivala je kako ima
nešto teško u grudima,
ali se skriti nije dalo
što je s tugom procvjetalo.
Ni slutila tada nije
da iz boli koju taji
zrnce pijeska u njoj zrije
kao biser da zasjaji.