U organizaciji Hrvatskog književnog društva Zadar predstavljena knjiga “Pisma Danici” Sonje Breljak.
prilog: Nikola Šimić Tonin
U svečanoj dvorani Matice hrvatske Zadar, fešta od riči, fešta od knjige, po domaći. „Pisma Danici”, knjiga pisama svima nama, iseljeničko „Evanđelje”, kako bi to naš znameniti pjesnik od Bibinja, Ante Sikirić rekao.
„Danica” je renomirani časopis, koji je 20 godina objavljivao prozu, isto tako renomirane novinarke, urednice i književnice Sonje Breljak, koja je te prozne priloge „pisma” ukoričila u knjigu kratkih priča, poetske, životne, emotivne proze, od života, od sebe, od dragih ljudi. Od tamo gdje je nebo nekako niže, i gdje sunce ne grije k’o u njenom rodnom kraju, tu u Berlinu, u Deutschland.
Toliko je duše, toliko srca, toliko života u tim pričama. Nisam brz na suzama, ali na neke priča pa da si i od samoga kamena ne možeš a ne zaplakati. Još i ako si i sam bio u „tuđini”. Kako su naši gasterbajteri znali reći: U zemlji bez mirisa, ulicama bez srca, ljudima bez osmijeha. I sve to prošarano slikama i dušom BiH. Sonja je otišla u Berlin, ali njeno Bugojno, njena BiH nije iz nje. U stalnom kontaktu s ljudima, ljudskim sudbina, „tamo” prepisala je tolike životne sudbine, goli ljudski život, boli, radosti, tuge, nesreće i sreće… obukla u emotivne priče.
Čitate i gledate s nevjericom, da je to prva Sonjina knjiga. Tako vješta spisateljica… I sam zatečen samom gornjom razinom spisateljskog umijeća Sonje, njenog poetskog ulaska u svaku priču, čistom poezijom u prozi, građenjem priče, i novinom u proznom iskazu, proznom obrascu, crnim masnim slovima na kraju, poentiranju priče. Kraj nije samo kraj, on ne zatvara priču, on je otvara našoj duši i srcu, našoj ljudskoj suzi.
Za razliku od mene kad su mi na promociju romana došli likovi iz romana, da ubiju „Boga u meni”, Sonji je došla jedna lijepa i draga osoba, uspješna djevojka koja se vratila u svoj kraj, i svoju priču učinila životom.
Svima nama, ta književna večer otvorila je dušu, primili smo u svoja srce sve te ljude o kojima piše, kao da smo i sami živjeli s njima, kao da smo ih negdje sreli… odnijeli smo ih u našim srcima.
Mene se posebno dojmila priča, koja može biti roman, može biti cjelovečernji film… o majci koja nakon četrdeset godina sazna da joj je sin živ, sin za koga su joj rekli da je mrtav.
Kažu, „život piše romane”, a ja ću reći: život piše Sonja Breljak.
Na dobro nam došla „Pisma Danici”, knjiga priča koju je već dugo čekao prazan prostor u hrvatskom književnom stvaralaštvu i ne samo njemu. Treba nam što više ovakvih knjiga, o životu naših ljudi na „privremenom radu”, koji mnogima postane i trajni ostanak. Ondje nisu, a tamo ih, u Domaji, nema.