Postoje gradovi koje čovjek razgledava, fotografira i napusti, a postoje i oni koji mu se, bez obzira na to koliko ih puta posjetio, uvuku pod kožu. Rovinj pripada ovoj drugoj skupini. Njegove uske kamene ulice, kuće naslonjene jedna na drugu, zvonik svete Eufemije i more koje se gotovo sa svakog koraka vraća u kadar čine ga jednim od najprepoznatljivijih gradova hrvatskog Jadrana. No iza slike turističkog bisera postoji i jedan drugi Rovinj – grad ribara, pomoraca, brodograditelja i malih ljudi čiji su životi stoljećima bili određeni morem. Upravo se u toj priči, između stare rive, kamenih kuća i modernog turizma, možda najbolje može razumjeti pravi karakter Rovinja.
tekst i foto: Antun Lukšić
U Rovinj se, barem prvi put, ne ulazi cestom nego pogledom. Još prije nego što se zakorači u njegove stare ulice, pogled se zaustavlja na brežuljku kojim dominira crkva svete Eufemije, a ispod nje grad kao da se spušta prema moru. Krovovi kuća gusto su poredani, fasade različitih boja izmjenjuju se s kamenim zidovima, a uske ulice stvaraju dojam da se grad kroz stoljeća sam sebi približavao, tražeći svaki slobodan komad prostora.
Danas se teško može zamisliti da je Rovinj nekoć bio otok. Sve do 1763. godine od kopna ga je dijelio kanal, koji je potom zatrpan i tako je nekadašnje otočno naselje postalo poluotok. Ipak, otočni karakter ostao je duboko upisan u njegovu arhitekturu. Stari grad nije nastao prema pravilnom urbanističkom nacrtu, nego je rastao stoljećima, kuća uz kuću, ulica uz ulicu, prilagođavajući se brežuljku i ograničenom prostoru.
Zato se Rovinj ne može razumjeti samo kroz njegove najpoznatije znamenitosti. Njegova je posebnost upravo u tome što se povijest ovdje još uvijek može čitati gotovo bez posrednika. Prođe li se kroz Balbijev luk, nekadašnja gradska vrata podignuta krajem 17. stoljeća, Stari grad polako počinje otkrivati svoje slojeve. Na pročeljima su vidljivi tragovi različitih vremena, a iza svakog prozora i svakih kamenih vrata može se zamisliti život obitelji koja je nekada dijelila isti taj skučeni prostor. Više od pet stoljeća mletačke vlasti ostavilo je snažan trag na gradu, od arhitekture do jezika i svakodnevnog života, ali Rovinj nikada nije postao tek produžetak Venecije. U njemu su se miješali mediteranski, istarski i srednjoeuropski utjecaji, stvarajući identitet koji je mnogo složeniji od turističke slike grada s razglednice.
Posebno je zanimljivo pogledati Rovinj iz vremena kada turizam još nije bio njegova najvažnija gospodarska priča. U 18. stoljeću grad je bio jedno od gusto naseljenijih mjesta na Jadranu, a njegovi stanovnici živjeli su od mora i svega što je s njim bilo povezano. Ribari su odlazili na more, pomorci plovili, brodograditelji izrađivali barke, a trgovci i obrtnici živjeli od robe koja je prolazila kroz grad. More tada nije bilo dekoracija nego radno mjesto. Nije služilo za ljetno kupanje i fotografiranje zalaska sunca, nego je određivalo ritam cijelih obitelji. Jutro je počinjalo pitanjem kakvo je vrijeme, hoće li se moći isploviti i što će se toga dana vratiti u mrežama. Upravo se kroz tu jednostavnu činjenicu najbolje razumije koliko se Rovinj promijenio.
Na današnjoj rivi lako je zaboraviti da su upravo ondje generacije ribara započinjale i završavale svoj radni dan. Danas uz more sjede gosti restorana, prolaze šetači i privezuju se različite brodice, dok se u pozadini izmjenjuju luksuzne jahte i tradicionalne barke. Ipak, među njima se još može prepoznati jedan od najvažnijih simbola staroga Rovinja – batana. Mala drvena brodica ravnog dna nije bila napravljena da bi bila ukras, nego da bi služila čovjeku. Bila je prilagođena rovinjskom priobalju, ribolovu i svakodnevnim potrebama ljudi koji su znali čitati more i vremenske prilike bolje nego što danas mnogi čitaju vremensku prognozu.
Batana je zato puno više od stare barke. Ona je priča o jednom načinu života. Kada se taj način života počeo mijenjati, prijetilo je da će nestati i sama tradicija njezine izrade. No u Rovinju se dogodilo nešto važno: ljudi su prepoznali da s nestankom batane ne nestaje samo jedno plovilo, nego dio kolektivnog sjećanja. Tradicija rovinjske batane danas je zaštićena kao nematerijalna kulturna baština UNESCO-a, a njezinu priču čuva i Kuća o batani, ekomuzej posvećen pomorskoj baštini grada. S batanom je povezana i bitinada, tradicionalni oblik rovinjskog pjevanja koji je nastao upravo iz ribarskog i radničkog života.
U tome je možda i jedna od najvećih vrijednosti današnjeg Rovinja. Grad nije potpuno odbacio ono što je bio da bi postao ono što je danas. Turizam je promijenio njegovu svakodnevicu, donio hotele, restorane, apartmane, galerije i tisuće posjetitelja, ali istodobno postoji svijest da turistu nije dovoljno ponuditi samo lijep pogled. Pogled se može pronaći na mnogim mjestima. Ono što Rovinj čini posebnim jest priča koja stoji iza tog pogleda.
Kada se krene uzbrdo prema crkvi svete Eufemije, ta se priča ponovno pojavljuje u kamenu. Kuće su visoke i uske, balkoni mali, a ulice vijugave. Grad kao da je stoljećima tražio način da na što manjem prostoru smjesti što više života. Na vrhu sve završava crkvom čiji zvonik dominira cijelim Rovinjom. Današnji zvonik građen je u 17. stoljeću, prema uzoru na zvonik svetog Marka u Veneciji, a na njegovu vrhu nalazi se bakreni kip svete Eufemije koji se okreće pod utjecajem vjetra.
Uz svetu Eufemiju vezana je i jedna od najpoznatijih rovinjskih legendi. Prema predaji, sarkofag svetice doplovio je morem do Rovinja početkom 9. stoljeća.
Stanovnici su ga pokušavali izvući iz mora, ali im to nije polazilo za rukom sve dok se, prema legendi, nisu pojavila dva vola koja su uspjela povući sarkofag na kopno. Takve priče možda nije moguće dokazivati na način na koji dokazujemo povijesne činjenice, ali one imaju vlastitu vrijednost: stoljećima su dio identiteta grada i načina na koji njegovi stanovnici pričaju o mjestu u kojem žive.
A Rovinj ima mnogo takvih priča. U njima se prepoznaje i njegova jezična raznolikost. Hrvatski i talijanski stoljećima su dio istarskog prostora, a u Rovinju je trag ostavio i istriotski, stari romanski idiom. Jezik je ovdje, kao i arhitektura, svjedočanstvo brojnih povijesnih slojeva i ljudi koji su kroz stoljeća dolazili, odlazili i ostajali. Zato Rovinj nije grad koji se može objasniti jednom rečenicom. On je istodobno istarski i mediteranski, hrvatski i talijanski po kulturnim tragovima, tradicionalan i izrazito turistički, okrenut prošlosti, ali potpuno svjestan sadašnjosti.
Možda se upravo zato pravi Rovinj najbolje upozna rano ujutro, prije nego što počne turistička gužva. Tada nema potrebe tražiti znamenitost. Dovoljno je stajati na rivi i gledati grad kako se budi. Otvaraju se trgovine, iz pekarnica izlazi miris toplog kruha, prvi brodovi napuštaju luku, a na balkonima i prozorima pojavljuju se stanovnici koji ne žive od toga da grad bude lijep za fotografiranje – njima je Rovinj jednostavno dom. U tim tihim satima lakše je zamisliti nekadašnji grad, onaj u kojemu je povratak ribara s mora bio važniji događaj od dolaska još jednog turističkog autobusa.
Kasnije, kada se ulice ispune ljudima, Rovinj ponovno postaje ono što je posljednjih desetljeća izgradio – jedno od najpoznatijih turističkih mjesta na Jadranu. Ali čak i tada ispod površine ostaje grad koji nije nastao zbog turizma. Nastao je zbog mora, trgovine, ribarstva, pomorstva i potrebe ljudi da na ovom komadu istarske obale izgrade svoj život. Turizam je došao mnogo kasnije i promijenio način na koji se Rovinj doživljava, ali nije promijenio činjenicu da je njegovo srce još uvijek povezano s morem.
Zato bi bilo nepravedno Rovinj nazvati samo turističkim biserom. Takvih opisa ima dovoljno i oni, premda nisu netočni, malo govore o stvarnom životu grada. Rovinj je puno zanimljiviji od razglednice. To je grad koji se može promatrati kroz zvonik svete Eufemije, ali i kroz ruke čovjeka koji zna vezati konop; kroz obnovljenu kamenu fasadu, ali i kroz tragove života iza nje; kroz luksuznu jahtu u luci, ali i kroz malu batanu koja podsjeća na vrijeme kada je nekoliko kilograma ribe moglo značiti da će obitelj toga dana imati što staviti na stol.
I možda je upravo tu njegova najveća vrijednost. Rovinj se promijenio, ali nije sve zaboravio. Sačuvao je ono što se ne može ponovno izgraditi kada jednom nestane – običaje, pjesmu, jezik, ribarsku tradiciju, arhitekturu i sjećanje na generacije koje su gradile život između kamena i mora.
Kada se predvečer spustite prema rivi, Stari grad ponovno izgleda kao prizor s razglednice. Svjetla se pale na pročeljima, zvonik se izdiže iznad krovova, a more polako tamni. Turisti zastaju, fotografiraju i traže najbolji kadar. No možda je najbolji kadar upravo onaj u kojemu nema ničega spektakularnog: stara barka uz obalu, kamen koji je izlizalo tisuće koraka i čovjek koji na trenutak zastane pogledati prema moru.
Jer Rovinj nije velik grad po svojoj površini, ali je velik po količini života koji je stao u njegove uske ulice. Bio je otok, ribarski grad, mletačka luka, istarsko središte, a danas je jedno od najpoznatijih turističkih odredišta Hrvatske. Ipak, sve te različite priče nisu jedna drugu izbrisale. One se još uvijek susreću na istoj rivi.
Zato Rovinj ne treba samo posjetiti.
Treba ga malo usporeno pročitati.
U kamenu, u moru, u starim kućama i u ljudima koji su ostali živjeti između njih.
Jer kada se makne sve ono što se danas prodaje pod riječju turizam, ostaje grad koji je postojao mnogo prije njega – grad koji je naučio živjeti s morem i koji, čini se, još uvijek nije zaboravio kako.
