Bog ti nije dao razum da ga ne koristiš, sposobnosti da ih se odrekneš, ni krila da bi cijeli život nekoga pitala smiješ li poletjeti… Najljepša ljubav nije između dvoje ljudi koji jedno bez drugoga ne mogu. Nego između dvoje koji mogu sami a svakoga jutra ponovno biraju jedno drugo.
piše: Katarina Pejić
Fascinira me da smo 2026. godine došli do toga da svećenik ženama kaže: „Školujte se, radite i imajte svoj novac“, a mi plješćemo kao da je upravo s oltara objavio da smijemo raditi. Do šezdesetih godina je muškarac u Njemačkoj imao pravo doći poslodavcu i tražiti otkaz za ženu!
Onda pročitaš jedan od komentara i shvatiš da nam ipak treba pljesak. Žena javno nazove svećenika „varalicom“ zato što je drugim ženama rekao da se obrazuju i ne budu financijski ovisne o muškarcu.
Pazite, nije rekao: “Ostavite muževe!“
Nije rekao: “Obitelj je glupost.”
Rekao je ženi da ide u školu i ima svoj novac.
Isto ono što je moja baba Jukuša, rođena 1911., govorila svojim kćerima i unukama:
„Sine, u školu. I imaj svoj šlajbok.“
Nije čitala Bibliju, al je krunicu molila, jer nije znala čitati ni uputu za tablete. Njih je razlikovala po boji. Baba nije znala za vikend-retreat gdje manifestiraš obilje dok ti organizator skida zadnju ratu s Mastercarda. Nije znala za coaching! Niti za feminizam!
Baba nije znala riječ „emancipacija“.
Vjerojatno bi pomislila da je to neka mast za reumu.
Ali je znala da žena bez svog dinara često nema ni svoj izbor.
I sad, više od trideset godina nakon Jukušine smrti, treba nam svećenik da ponovno objasni ono što je nepismena, seoska žena razumjela.
Međutim, očito je svećenik bio u pravu. Treba ovo govoriti s oltara, jer jedan glup komentar poput gore navedenog, treba stotinu pametnih da ga se anulira!
A onda, treba još stotinu ljudi u komentarima, da objasne kako vlastita plaća nije izdaja Boga.
Ali mene ne brine ni taj komentar, osoba očito želi na pogrešan način biti popularna u svom selu, koliko pomisao da ovakve rečenice možda izgovaraju majke svojim kćerima i danas ili pokazuju svojim životnim primjerom, kao da se pravdaju, da je to bio jedini ispravan put koji Bog od nas traži! Ma, ne traži Bog da se podčiniš i ne radiš na sebi, svom obrazovanju i neovisnosti!
Ovo je zastrašujuće toliko, koliko ljudi zloupotrebljavaju vjeru kako bi prikrili svoje neuspjehe i frustracije ili možda svoje nerazumijevanje vjere!
Bog ti nije dao razum da ga ne koristiš, sposobnosti da ih se odrekneš, ni krila da bi cijeli život nekoga pitala smiješ li poletjeti.
Ali, djevojčica kojoj odmalena objasniš da je njezina ovisnost vrlina, možda će jednoga dana povjerovati da je nemoć isto što i ljubav.
A nije.
Ljubav je kad možeš otići, a odlučiš ostati.
Jukuša je to znala u prošlom stoljeću.
Mi 2026. još raspravljamo.
Zato, da ponovimo gradivo, jer očito to trebaju žene:
Učite svoje kćeri da ljubav ne znači ovisnost.
Da biti samostalna, ne znači biti sama.
Da imati svoj novac, ne znači manje voljeti muškarca, nego ne morati prodavati vlastito dostojanstvo za sigurnost.
Učite ih da se školuju, rade, stvaraju i vjeruju sebi. Da biraju čovjeka zato što ga žele, a ne zato što ga trebaju da bi preživjele.
Najljepša ljubav nije između dvoje ljudi koji jedno bez drugoga ne mogu. Nego, između dvoje koji mogu sami, a svakoga jutra ponovno biraju jedno drugo.
I nikada svojoj kćeri nemojte od ovisnosti praviti vrlinu, a od njezine snage grijeh.
Dajte joj korijen da zna tko je, krila da može otići i dovoljno ljubavi da se nikada ne mora smanjivati kako bi netko drugi pored nje izgledao veći.
A onda joj, za svaki slučaj, prenesite i filozofiju moje Jukuše:
„U školu, ćeri! I čuvaj svoj šlajbok.“ Amen😎
Jer, žena koja ima izbor, može slobodno izabrati i ljubav.