Iz recenzije knjige “Pisma Danici” autorice Sonje Breljak, objavljene u dvobroju časopisa “Riječ”/ Das Wort” koju izdaje Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden i prezentirane i na nedavnom Frankfurtskom sajmu knjiga.
autor: Ivica Košak
Postoje knjige koje pročitate, zatvorite i odložite. A postoje i one koje zatvorite, ali ih ne možete odmah odložiti. Ostanu negdje između posljednje stranice i vlastitog sjećanja – u nekoj rečenici, mirisu, ulici ili licu za koje ste mislili da ste ga davno zaboravili.
Takva je knjiga „Pisma Danici – Zapisi iz Berlina“ Sonje Breljak.
Nije to samo knjiga o Berlinu. Nije ni samo knjiga o Hrvatima u iseljeništvu. To je knjiga o prostoru između „tamo“ i „ovdje“, prostoru u kojem se čovjek može nastaniti, ali se nikada do kraja ne može preseliti.
Breljak je novinarka i urednica Hrvatskoga glasa Berlin. U godišnjaku Danica tijekom više od dvadeset godina objavljivala je svoje zapise, a knjiga okuplja 37 priča na 166 stranica. One donose sjećanja, osobne doživljaje i priče o životu hrvatskih iseljenika u Berlinu.
Ali brojke nisu najvažnije.
Važno je ono što ostaje iza njih.
Čovjek između dva doma
Jedna od snažnih misli knjige glasi:
„Mi putujemo u domovinu, a vraćamo se kući. I tako svake godine. Kao da pripadamo svugdje i nigdje.“
U toj rečenici gotovo je cijela priča iseljeništva.
Dom više nije nužno mjesto iz kojega smo otišli, ali nije ni samo mjesto u kojem smo se nastanili. Dom postaje nešto što čovjek nosi sa sobom – kao uspomenu, čežnju i pitanje.
Breljak ne pokušava ponuditi konačan odgovor. Ona piše iz iskustva žene koja je naučila živjeti između dva grada, dvije zemlje i dva vremena.
Berlin koji nije razglednica
Berlin u ovim pričama nije turistički grad. To je Berlin ureda, škole, bolnice, crkve, stana na šestom katu, dječjih školskih dana i razgovora među ljudima koji su u novu sredinu donijeli vlastite povijesti.
To je grad čovjeka koji pokušava započeti novi život, ali sa sobom donosi stari.
U tome je posebna vrijednost knjige. Autorica iseljeništvo ne promatra izvana. Ona ga je živjela. Zato njezini zapisi imaju dokumentarnu neposrednost, ali i toplinu osobnog svjedočenja.
Sjećanje kao posljednji dom
Rat, prognaništvo i gubitak snažno su prisutni u knjizi. Breljak povezuje vlastito izbjegličko iskustvo s obiteljskim sjećanjima i prošlošću koja se prenosi generacijama.
No najljepši trenuci nastaju kada se velika povijest spusti na razinu malih stvari.
Bijela haljina za Prvu pričest. Majčina kosa. Miris jorgovana. Ljuljanje u deki. Svijeća zapaljena u Berlinu umjesto one na grobu roditelja u Bugojnu.
To su sitnice.
Ali upravo od njih nastaje identitet.
Čovjek ne čuva domovinu samo velikim riječima. Čuva je mirisima, imenima, običajima, fotografijama i pričama koje pripovijeda svojoj djeci.
Zato su Pisma Danici u svojoj biti i knjiga o pamćenju.
A pamćenje je često posljednji dom.
Djeca između dva svijeta
Breljak posebno zanimljivo promatra generacije koje dolaze poslije. Djeca koja odrastaju u Njemačkoj ne nose isti teret kao njihovi roditelji. Njemački im je prirodan, tamo se školuju i grade svoju budućnost.
Ali roditelji u njima žele sačuvati i dio svijeta iz kojega su došli.
U priči o kćeri koja kao ratna izbjeglica postaje najbolja maturantica u Berlinu taj se paradoks pretvara u osobnu pobjedu: od djeteta koje je tek učilo njemački do djevojke koja je uspjela u novoj zemlji.
Od novinarskog zapisa do književnosti
Breljak u književnost dolazi iz novinarstva. Zato njezine priče imaju preciznost promatrača, ali i emociju osobe koja je dio onoga o čemu piše.
Nije to hladna dokumentarnost, ali nije ni klasična autobiografija. To je spoj zapisa, sjećanja, kolumne i kratke proze.
Upravo je u tom spoju posebnost knjige. Ona svjedoči o jednom vremenu, ali istodobno govori o univerzalnim stvarima: obitelji, gubitku, ljubavi, pripadanju i prolaznosti.
Zato bi bilo premalo nazvati Pisma Danici samo knjigom o iseljenicima.
Jer svatko od nas ima neki svoj Berlin.
Neko mjesto kojemu se više ne može vratiti na isti način. Neki svoj „prije“. Neki mali svijet koji je nestao, ali ga i dalje nosimo u sebi.
Možda je upravo to najveća vrijednost ove knjige.
Ona ne traži da izaberemo između dva svijeta. Samo nas podsjeća da je moguće pripadati na više mjesta.
Čovjek može promijeniti adresu, jezik i način života.
Ali neke adrese nikada ne prestane nositi u sebi.