Anđelka Korčulanić
Pred tobom sam potpuno naga.
U meni čuvaricu ognjišta vidiš,
a, govorim ti, vjetar sam i bojim se,
vatru ću u mašti odnijeti preko praga.
.
S trnovita grmlja skupljam plodove
čekajući lovca sa srnom o vratu,
a žena sam nevična samoći.
Od tankih niti ispredam zlatne snove.
Javljam se iz grla zatočene ptice
slabašnom pjesmom sred ljetne noći.
U ravnodušno more vrijeme otječe sporo
nošeno hladnom, lijenom rijekom
i jasan govor tijela skoro
u huci valova s dalekih obala
izgubit će glas.
Tvojim olujama odgovaram jekom.
Od visokih tonova budi se planina
i snježna lavina zasipa nas.
Bura ispod pojasa udara nisko,
lopte od suhih riječi neznana jezika
kotrlja na stazi skliskoj od inja.
Sve manje je onog što nam je blisko.
Umorili smo ljubav
i ono malo preostala žara
pod sivim pepelom dana još jedva tinja.
—————————-
Anđelka Korčulanić, iz zbirke PROŽETA TOBOM