Anđelka Korčulanić
Moja je zemlja umorena u zagrljaju
pričama o ljubavi
od stoljeća sedmog do danas što traju.
Umorena,
a dvadeset i pet godina joj je tek.
Za njom nariče ovaj stih.
U gustoj magli skriveno,
s nevjestinskim velom u kosi,
mrtvo tijelo u bijeloj haljini
mutna rijeka nizvodno nosi.
Kricima uzalud umrlih praćen,
nedohvaćen buket želja
k olujnom moru za njim plovi.
Pod granama tužne vrbe
kameni svatovi.
Iz zbirke “Bit će ti žao”