Ovo je priča o mjestima koja se ne smiju zaboraviti.
tekst: Tonka Galić Hrkać
Svake godine, kada se približi 18. studenoga, Hrvatska zastane. U mislima se vraćamo Vukovaru i Škabrnji, njihovim žrtvama, braniteljima, civilima i svima koji su tih teških dana izgubili svoje najmilije. Palimo svijeće, polažemo cvijeće i izgovaramo imena onih kojih više nema.
Toga se dana posebno prisjećamo Vukovara, čija je obrana postala sinonim hrabrosti, otpora i ljubavi prema domovini. Kada je Hrvatska bila gotovo bez oružja, a mnogi vjerovali da će njezina obrana brzo pasti, Vukovar se umjesto nekoliko branio punih 87 dana. Gotovo tri mjeseca odolijevao je daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Tako je Vukovar Hrvatskoj dao dragocjeno vrijeme za organizaciju obrane.
Na kraju je iscrpljen, izranjavan i gotovo potpuno razoren pao u neprijateljske ruke. Ali nije nestao. S vremenom se ponovno podigao i postao simbolom cijele domovine.
Ove, 2026. godine, kada obilježavamo 35. obljetnicu njegova pada, Vukovar je odlučio progovoriti. Želi da ga čuje cijela Hrvatska, ali i svijet, povijest i, najviše od svega, budući naraštaji.
Stao je uz Dunav i rekao:
„Hvala vam što dolazite i što pamtite. Ali nemojte pamtiti samo mene. Nisam samo ja zaslužan za slobodu Hrvatske. Uz mene su krvarila i druga mjesta koja su izgubila svoje ljude, domove i ulice.
Uz mene danas stoji još 35 junaka – 35 mjesta diljem Hrvatske koja su također prošla kroz ratnu bol. Svako od njih ima svoju priču i svoje žrtve.
Možda su neka mjesta izgubila manje ljudi i o njihovim se stradanjima rjeđe govori.
Nezahvalno je uspoređivati žrtve jer je svaki izgubljeni život bio nečiji sin, otac, majka, brat, sestra ili prijatelj. Svaka je žrtva neprocjenjiva i vrijednost im se ne može mjeriti brojevima.
Baš zato što sam i sam prošao kroz takvu bol razumijem koliko je važno čuti i druge. Zato želim da upoznate njihove priče, da čujete njihova imena i da nijedno od tih mjesta ne ostane u sjeni.”
I tada se, kao da su oduvijek čekali da ih netko pozove u zajedničko sjećanje, počnu pojavljivati drugi junaci. Ne dolaze pred sud, ne traže opravdanje i ne uspoređuju svoje rane. Staju uz Vukovar. Svako mjesto nosi svoju priču.
Prvi je istupio Pakrac, grad podno Psunja.
„Ja sam grad bogate povijesti, starih ulica i vrijednih ljudi. U mojim se krajevima živjelo od rada, obrta i poljoprivrede. Ali već 1. i 2. ožujka 1991. u mojim se ulicama dogodio jedan od prvih otvorenih oružanih sukoba Domovinskoga rata. Tada još mnogi nisu znali da je to početak dugih i teških godina.”
Odmah do njega, iz istočne Slavonije, stao je Dalj.
„Ja sam malo mjesto na desnoj obali Dunava. Rijeka mi je oduvijek bila poput prijatelja. Ja sam rodno mjesto velikoga znanstvenika Milutina Milankovića. Njegove su misli dosegnule daleko izvan mojih granica. Ali u kolovozu 1991. moje je ime postalo povezano s ubojstvom policajaca i civila. Moje su ulice izgubile mir, a mnoge su obitelji izgubile svoje najmilije.”
Zatim se javio Erdut.
„Ja sam poznat po dunavskim vidicima i vinogradima. Moje su se vinske bačve punile plodovima vrijednih ruku, a ljudi su živjeli od zemlje i rijeke. Rat mi je donio ubojstva, progon i strah. Mnogi su morali napustiti svoje domove.”
Tada je istupilo malo mjesto Ćelije.
„Ja nemam velike trgove ni poznate građevine. Imam kuće, dvorišta, polja i ljude koji su se međusobno poznavali. U ljeto 1991. moje su kuće spaljene, a stanovnici ubijani i protjerani. Bio sam među prvim mjestima koja su osjetila svu težinu rata.”
Došao je Osijek, ponosan na svoju Dravu, Tvrđu, secesijska pročelja i tramvaje.
„Mojim ulicama prolazili su učenici, radnici i studenti. Na promenadi uz Dravu ljudi su šetali i uživali u životu. A onda su mjesecima padale granate. Moje su zgrade bile ranjene, a moji stanovnici živjeli su uz zvuk sirena. Ipak, nisam prestao živjeti. Htio sam sačuvati svoje škole, kazalište, knjižnice i sve ono što jedan grad čini gradom.”
Iz Baranje se javio Beli Manastir.
„Ja sam grad ravnice, vinograda i različitih ljudi i običaja. Baranja je oduvijek bila prostor susreta kultura. Moji su se ljudi poznavali, radili i živjeli jedni uz druge. A onda je došla okupacija. Mnogi su morali otići, ostavljajući za sobom kuće, susjede i uspomene.”
S njim je stigao Antunovac, slavonsko mjesto u osječkom kraju.
„I ja sam imao svoje obitelji, kuće, dvorišta i polja. Ljudi su ovdje živjeli od rada, obrađivali zemlju i gradili svoje domove. A onda je došao rat. Moje je mjesto teško stradalo, mnogi su stanovnici poginuli ili morali napustiti svoje domove. I ja sam, kao i mnoga druga mjesta, čekao dan kada će se život ponovno vratiti.”
Sada je istupio Cerić, malo slavonsko mjesto.
„Moje su kuće bile pune obiteljskoga života, a crkva je okupljala ljude. U ratu su moje naselje i crkva teško stradali. Stanovnici su protjerani, a mnogi su se godinama nadali povratku.”
Zatim je istupio Nuštar.
„Mene su napadali tenkovi i topništvo. Moje su ulice bile pod vatrom, a moji su stanovnici živjeli u strahu. Ali moji branitelji nisu dopustili da budem osvojen. Ostao sam slobodan, iako su moji ljudi podnijeli veliku žrtvu. Nisam pao u ruke neprijatelja iako sloboda nije došla bez cijene.”
Sljedeći su stigli Bogdanovci.
„Ja sam malo mjesto koje je postalo važna obrambena točka na putu prema Vukovaru. Dugo smo odolijevali napadima, premda smo bili okruženi i odsječeni. Kada je došla okupacija, mnogi su poginuli, nestali ili bili odvedeni. Moje ime možda ne zauzima mnogo prostora na zemljovidu, ali moja je priča velika.”
Uz njih je stao Ilok, najistočniji hrvatski grad.
„Mene ćete prepoznati po Dunavu, vinogradima i starim vinskim podrumima. Moji se vinogradi spuštaju prema rijeci, a u mojim se ulicama susreću povijest i ljepota. U jesen 1991. stanovnici su bili izloženi pritiscima i prijetnjama, a mnogi su morali napustiti grad. Moji su vinogradi ostali, ali su mnogi domovi utihnuli.”
Pred svima su zatim stali Sotin, Berak, Tovarnik i Tordinci.
Sotin je govorio o Dunavu, svojim ljudima i teškoj sudbini ubijenih i nestalih stanovnika.
Berak je pričao o zatočenima, mučenima i ubijenima, o obiteljima koje su ostale bez svojih najmilijih.
Tovarnik je ponosno spomenuo Antuna Gustava Matoša, velikoga hrvatskog književnika koji je ondje rođen.
„Iz mojega je mjesta potekao čovjek čije su riječi postale dio hrvatske književnosti. Volim misliti da se i danas u mojim ulicama može osjetiti trag njegova pera. Ali u ratu sam doživio okupaciju, ubojstva i progon stanovništva. Iza svakog od tih događaja ostala je ljudska sudbina, a iza svake sudbine priča koja zaslužuje biti ispričana.”
Tordinci su govorili o slavonskoj ravnici, obiteljskim kućama i ljudima čija su imena ostala vezana uz masovne grobnice.
Sva su ta mjesta stala uz Vukovar. Nisu morala objašnjavati koliko ih boli. On je to već znao.
Iz Banovine, u srcu kraja između Kupe i Une stigla je Petrinja, grad poznat po lončarskoj tradiciji i vrijednim rukama svojih obrtnika.
„Od moje se gline stvaraju posude i ukrasni predmeti. Ali iz mojega je grada potekao i Vlado Lisjak, hrvač koji je osvojio olimpijsko zlato 1984. godine. Ponosim se svojim ljudima, njihovim znanjem i uspjesima. No rat je razorio moje ulice i mnoge domove. Ljudi su morali otići, a neki se nikada nisu vratili.”
Uz nju je, također iz Banovine, stala Glina.
„Moje su ulice nekada bile pune života. Ponosim se svojom kulturnom prošlošću i ljudima koji su ostavili trag u književnosti i javnom životu. Pamtim ubojstva, progone i okupaciju. Pamtim obitelji koje su preko noći izgubile sve što su imale.”
Hrvatska Kostajnica stigla je s obale Une.
„Moja je rijeka lijepa i mirna, a iznad grada stoji stari grad Zrinski poznat po Nikoli Šubiću Zrinskom, junakom obrane Sigeta. Volim zelenilo, mostove i pogled na Unu. Napadi na mene i okupacija donijeli su razaranje i odlazak stanovnika. Dugo sam čekala da se moji ljudi vrate.”
Iz Like su pristigli Gospić i Lički Osik.
Gospić je govorio o Velebitu koji se uzdiže na njegovu obzoru, o ličkim poljima i rijeci Novčici.
„Već 1991. počeli su napadi na moj kraj. Vodile su se teške borbe, a stradali su i ljudi iz okolnih mjesta. Ipak, obrana grada nije popustila. Želim da se pamti i život koji smo imali prije rata, a ne samo dani straha.”
Lički Osik bio je nešto tiši.
„I ja sam imao svoje kuće, susjede, školu i svakodnevne poslove. Rat je donio okupaciju, razaranja i progon stanovništva. Nije lako ponovno pronaći put do doma koji više ne izgleda kao nekada.”
Iz Karlovačke županije stigla su dva mjesta.
Prvi je bio Slunj, grad u kojem se Slunjčica preko slapova i kaskada ulijeva u Koranu.
„Moje su Rastoke poznate po slapovima, starim vodenicama i kućama uz vodu. Ljudi su dolazili gledati moju ljepotu. Tijekom rata moji su stanovnici morali napustiti domove jer je grad bio okupiran. Rijeka Slunjčica je i dalje tekla preko slapova, ali mnogi koji su je voljeli više nisu bili ondje.”
Uz njega je stajalo Saborsko, mjesto okruženo šumama, livadama i izvorima.
„Moji su ljudi živjeli od rada, zemlje i međusobne pomoći. U studenome 1991. doživio sam strašno razaranje. Ubijeni su civili i branitelji, a mjesto je gotovo potpuno opustošeno. Moja je tišina postala jedna od bolnih uspomena na Domovinski rat.”
Vukovar je pogledao prema njima. Znao je da se u njihovoj blizini, na Plitvicama, dogodio Krvavi Usrks. Ondje je 31.ožujka 1991.g. poginuo Josip Jović, hrvatski redarstvenik iz Aržana koji je imao samo 21 godinu i koji je bio prva žrtva Domovinskog rata. Njegova je pogibija bila jedan od bolnih nagovještaja svega što će Hrvatska tek proživjeti.
S obronaka Psunja stigao je Lipik, poznat po lječilišnim izvorima, perivojima i plemenitim lipicancima.
„U mojim su se perivojima šetali ljudi koji su dolazili na odmor i liječenje. U mojim su se stajama uzgajali konji kojima se ponosim. A onda je došao rat. Bio sam okupiran i teško razaran. Trebalo je mnogo vremena da se ponovno podignem.”
Uz njega su stajale Kusonje, malo selo pokraj Pakraca.
„Nemam velike građevine ni poznate trgove. Ali imam uspomenu na hrvatske branitelje koji su ovdje poginuli. Njihova je žrtva postala dio povijesti mojega kraja.”
S Papuka je stigao Voćin, poznat po svojoj crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije i hodočasničkoj tradiciji.
„U mene su dolazili ljudi u molitvi, tražeći mir i utjehu. U prosincu 1991. moje je ime postalo povezano s teškim zločinom nad civilima i razaranjem mjesta. Moja je crkva teško oštećena. Ljudi su je obnovili, kao što su pokušali obnoviti i svoje živote.”
Iz Posavine su došli Okučani i Slavonski Brod.
Okučani su govorili o svojoj ravnici i životu uz Savu.
„Bio sam okupiran, a moji su stanovnici protjerani. U svibnju 1995. oslobođen sam u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak. Tada su se mnogi počeli nadati povratku i novom početku.”
Slavonski Brod stao je uz Savu, ponosan na svoju veliku tvrđavu i književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić, koja je ondje provela veći dio života i stvarala svoje poznate priče.
„Moje su ulice trebale biti pune dječjega smijeha. Ali tijekom rata granate i zračni napadi odnosili su živote mojih stanovnika. Među žrtvama bila su i djeca. Njihova su imena zauvijek ostala u mom sjećanju.“
S juga je stigao Dubrovnik, grad kamenih zidina, Straduna, palača i crvenih krovova.
„Stoljećima sam čuvao svoju slobodu i svoju ljepotu. Moje su ulice svjedočile povijesti, a moj je veliki književnik Marin Držić ostavio trag koji se i danas čita i izvodi. Mislio sam da će moje zidine uvijek biti samo svjedoci davnih vremena. A onda je 1991. počela opsada. Smješten sam podno brda Srđa , stisnut između kamenih uzvisina i mora našao sam se u teškom položaju. Granate su s okolnih brda padale na moje ulice i povijesnu jezgru, a moji su stanovnici živjeli pod neprestanim napadima. Posebno pamtim 6. prosinca, dan velikoga razaranja. Usprkos svemu tome nisam izgubio svoj duh.”
Do njega je stala Vrlika, iz dalmatinskoga zaleđa, podno Dinare i nedaleko od izvora Cetine.
„Mojim se krajem čuje pjesma, a moje je ime povezano s Vrličkim kolom, narodnom nošnjom i običajima koje čuvam. I ja sam osjetila rat, granatiranje i okupaciju. I ja pamtim ljude koji su morali otići.”
Šibenik je došao s pogledom prema moru.
„Moje su kamene ulice, tvrđave i katedrala sv. Jakova dio baštine na koju sam ponosan. Nazivaju me i Krešimirovim gradom jer me osnovao i u meni stolovao kralj Petar Krešimir IV. Ujedno sam rodni grad Fausta Vrančića, velikoga izumitelja i jezikoslovca. Ponosim se ljudima koji su svojim znanjem obogatili svijet. U rujnu 1991. morao sam braniti svoj grad i Šibenski most. Moji su branitelji zaustavili prodor neprijateljskih snaga. More je ostalo moje, ali sjećanje na te dane nikada nije izblijedjelo.”
Posljednji iz te skupine stigao je Knin, grad podno velike tvrđave i Dinare.
„Moja je povijest duga i složena. Nazivaju me i Zvonimirovim gradom. Za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira postao sam prijestolnica Hrvatskog Kraljevstva. I danas se ponosno uzdiže moja stara tvrđava, svjedok stoljeća hrvatske prošlosti. Prije rata bio sam važno željezničko čvorište, povezivao sam dalmatinsku obalu sa Zagrebom i unutrašnjošću zemlje. Početkom devedesetih godina moja je povijest krenula teškim putem. Tijekom rata postao sam središte pobune i okupiranoga područja te središte samoproglašene Republike Srpske Krajine, a mnogi moji hrvatski stanovnici morali su otići u progonstvo. Na moju veliku sreću, u kolovozu 1995. hrvatske su me snage oslobodile u operaciji Oluja. No i nakon oslobođenja ostale su ljudske sudbine, odlasci i rane koje su trebale dugo vremena da bi se zaliječile.”
Na kraju su se javila četiri mjesta iz zadarskoga kraja.
Prvi je bio Zadar, drevni grad uz more, s rimskim Forumom, crkvom sv. Donata i kamenim ulicama.
„Moje je more uvijek donosilo miris soli, a sunce se spuštalo iza otoka. U meni je rođen i Luka Modrić, nogometaš koji je svojim talentom i upornošću postao jedan od najpoznatijih hrvatskih sportaša. Ponosim se svojim ljudima. No i ja sam bio izložen dugotrajnom granatiranju. Moje su zgrade bile oštećene, a stanovnici su živjeli uz sirene i opasnost. Ipak, nisam prestao gledati prema moru i vjerovati u mirnije dane.”
Uz njega je stala Škabrnja, ravnokotarsko mjesto plodnih polja i vrijednih ljudi.
„Moj je kraj bio poznat po radu na zemlji i životu u obiteljskim kućama. A onda je 18. studenoga 1991. došao jedan od najstrašnijih dana moje povijesti. Ubijeni su brojni civili i branitelji, a mjesto je u potpunosti razoreno. Nikada neću zaboraviti svoje žrtve.”
Nadin, poznat po vinogradima, maslinicima i plodnoj zemlji, tiho je dodao:
„Moja su polja hranila obitelji, a moje su se masline i vinova loza prenosile kao naslijeđe. Rat je odnio živote mojih ljudi i razorio njihove domove. I danas čuvam uspomenu na njih.”
Posljednji je stigao Zemunik Donji, mjesto zadarskoga zaleđa.
„Moje su kuće i polja bila dio svakodnevice ljudi koji su samo željeli raditi i živjeti u miru. Ratna djelovanja i okupacija teško su pogodili i moj kraj. I ja sam morao učiti kako se ponovno živi nakon straha i razaranja.”
Kada su sva mjesta izrekla svoje priče, stala su jedno uz drugo. Nisu se uspoređivala. Nisu brojila svoje rane. Znala su da svako od njih nosi svoju bol, istinu i svoju priču.
Vukovar je tada ponovno progovorio:
„Želim da se zna da moja priča nije jedina. Da su uz mene stajala i druga mjesta – 35 junaka koje želim sačuvati od zaborava jer su i njihovi ljudi branili svoje domove i oni su izgubili svoje najmilije i svi smo sanjali isti san – slobodnu Hrvatsku.“
Tada su sva mjesta zajedno odgovorila:
„Neka se pamte naša imena i neka se ne zaborave oni kojih više nema. Danas ne pričamo ovu priču da bismo djecu učili mržnji, nego da bismo ih učili pamćenju kako bi znala cijeniti mir i slobodu.“
A Vukovar? On je i danas uz Dunav, kao podsjetnik da se gradovi mogu srušiti, ali da se sjećanje, ljubav i dostojanstvo ne mogu tako lako uništiti.