Slavica Sarkotić
Leptiri noćni, krhkih svilenih krila, jeste li stali?
Oblaci bijeli, nedužni, što ste nebom brodili
vjetrovi studeni, hladni, jeste li znali
kad su ih mučki na stratište vodili?
A ti, noći, izdajice, bremenita od boli
skutova tamnih, tako si okrutna bila
i nisi čula ni njih, ni puk kako moli
i nisi ih izmučene, u svoja njedra skrila
Jesu li te noći mračne, pjevale ptice
je li se čuo prigušen sovin huk?
mjesec je te noći morao okrenuti lice
u oblake ga skriti, vladao je muk
Tek kriknula je zemlja u tren kad su pali
i svoje je meke raširila ruke
i njive rodne, i jablani su znali
da bit će posvećene njihove muke
Svatko na svijetu ima svoju zvijezdu
što nad njim blista zlaćana i čista
vukovarski branitelj svaki
u nebeskom gnijezdu ima zvijezda trista
Za onaj dar što su ga domovini dali
rajskim prostranstvima vječito brode
sjajni i čisti kao ideali
da se iz srca zemlje jednom opet rode
18. 11. 2008.
Super pjesma
U Vukovaru sam bio poćetkom 2000-ti godina i nisam mogao shvatiti koliko je ljdska zloča mogla da bude i to najčešće protiv sugrađanina ili bliskog susjeda, te slike neću nikad zaboraviti i sam se pitam ćemu ova prepucavanja, pa nemoramo se spustiti na razinu jednog Šešelja, nekad velikog prijatelja g. Šeksa (iz studenski dana). Toliko za sada.