Napisao Josip Mayer
Rečica je mjesto desetak kilometara istočno od Karlovca na rijeci Kupi.
Nekada smo pjevali pjesmice o svojim gradovima i selima slagali smo poetne stihove …danas su to tužna iseljenička sjećanja i priče koje još samo izazivaju suze i tužne osjećaje mnogih iseljenika.
Iako sam i sam otvoren za razne razgovore pogotovo one kako smo živjeli nekada …teško ću više i sam naći sugovornika za razgovor …kako bi trebalo nešto biti, jer malo ih je spremno nešto pokrenuti na bolje. Nemam baš prave volje ni razgovarati. Kad dođem u moj rodni kraj, Rečicu kao prvo posjetim groblje postavim ruže zapalim svijeću i pomolim se Bogu za baku koja me je voljela …koja je umrla i zakopana u svom rodnom mijestu .
Okrenem li se malo dalje od bakinog groba, prepoznajem još neke pokojne, neke po licu, neke po imenu a ima ih već pokojnih i mojih školskih kolega, sa kojima sam djelio mladenačke dane i školske klupe.
Pojedine kuću u kojojima su živjeli iseljenici …po osmero …desetero …ponekad i više u par soba. Neke su srušene,negdje su i započete nove, ali radi teške bolesti ili nekog drugog razloga nedovršene.
Kako nešto i poduzeti dok je i jedan od roditelja živ, oni su gazde svoga imanja i tu neka preuredba, promjena nema šansu nebi bilo ni pravedno, iako mladi većinom bi …pogotovo oni koji su se odlučili raditi u zemljama gdje su im roditelji prestali.
Bože …kad si čovjek pomisli pa u Rečici smo imali dvije škole …jednu onu u dvorcu grofa Draškovića, u koju smo mi dijeca tada išli u i jednu onu novu sa osam razreda, izgrađenu odmah pred općinom i nogometnim igralištem. Povratak se malo kome ostvario, pa je selo smanjeno na četvrtinu.
Bila su tu razna misna slavlja i prošencije kojima smo se mi djeca posebno veselili, imali smo općinu, liječnika, veteransku ambulantu, postolara, kovača, trgovinu, dva ugostiteljska objekta…
Jedino crkva je još ostala …i oko pedesetak školaraca. Drugo mi se tak čini kak da je sve prerasla trava.
Nema poznatog rečičkog folklora, svirača i plesača.
Kad se čovjek provoza koroz razne gradove i s Hrvatske …dok su neki sagradili već davno gotove katnice i ville, mnogo je još praznih sličnih roditeljskih kuća, koje iz bilo koji razloga zjape prazne a gospodari su negdje u inozemstvu kod djece, staračkom domu… Neki se odlučili vratiti, pa tek sada obnavljaju svoje roditeljsko imanje. Teško je i pronaći nekoga tko bi te razumio u tvojoj priči.
Kako smo mi iseljenici živjeli i radili u Njemačkoj, pojedini domaći jednostavno to ne shvaćaju da se u Njemačkoj cijeni i poštuje radnika. Neki i ostaju za uvjek u mjestima i gradovima u kojim su im rođena djeca pa se tamo još jednom..kuće
Da su se dosadašnje hrvatske vlasti imalo pobrinule za djelotvornu iseljeničku strategiju, sigurnobi ih se više vratilo …moža neki čak i sa djecom …roditeljske kuće ne bi zjapile prazne
U Hrvatskoj se pak na veliko govori i raspravlja o padu nataliteta.
Ako svoje ne okupe a koga će onda?.