ZVONE ZVONA …LEDA BITI NEĆE

Nek se pamti i spominja
piše: Željko Mužević
Prolistah malo svoju izgužvanu bilježnicu, prođoh ratne, masne stranice i dođoh do jedne na kojoj je načrčkano: „Još jedno selo manje“. Pa, evo što zapisah prije dosta godina. Stanje je isto, ako nije i gore.

CRNI POTOK – Nedaleko kote 421, na jednom od diljskih vrhova, tromeđi triju županija (Brodsko-posavske, Požeško-slavonske i Osječko- baranjske), ispod davno istrunulog drvenog “čardaka” (danas je izgrađen novi, betonski) s kojeg je “pucao” pogled na brodsku i bosansku Posavinu, u društvu šumara, kirijaša i lovaca – lagano je umrlo jedno selo. Odavna na pismima ne piše: Zadnja pošta Crni potok!
Posljednji Crnopotočani Tunja Vuković i Mara Mašić napustili su selo prije nekoliko godina. Dugo su živjeli sami u selu, u dvije još koliko – toliko upotrebljive kuće. Zaboravljeni od Boga i vraga. Po dokumentima, desetak godina nakon osamostaljenja, još su živjeli u SFRJ. Upozorio sam mog Podvinjca Jozu Krajnovića, tadašnjeg direktora Centra za socijalnu skrb, koji je odmah u selo poslao svoje djelatnike koji su im donijeli nove dokumente te su se njih dvoje opet našli na popisu građana Hrvatske. No, tko zna zbog kakve davne svađe nisu međusobno razgovarali, a nisu se izmirili ni na odlasku. Izluđeni samoćom i neimaštinom mir su, kao i ostali Cnnopotočani, potražili u Bukovlju, Podcrkavlju, Rastušju, Podvinju… Iza njih ostale su dvije tri neupotrebljive kuće, zidane ilovačom između “ušaka”, nepopravljenih još od potresa iz 1964. te crkvica male Gospe – koja je još davno digla ruke od svog hrama i sela. A upravo zvono s tornja ove crkve čulo se u svim selima podcrkavačkog bazena, u vrijeme gradonosnih oblaka. Tada se govorilo: – Zvone zvona crnopotočke crkve, neće biti leda!

Danas, između zaraslih vinograda, nekadašnjih šljivika, izviruju ostaci sela u kojem je još 1953. živjelo 117 ljudi u 29 kuća. Pričaju stariji kako je selo ime dobilo po vinogradima: Kažu da su u davna vremena iznad sela vinograde imale neke spahije iz Vinkovaca, a vinogradi su bili brojni i rodni toliko da je za vrijeme obilnih kiša, od zdrobljenih bobica kroz selo tekao crni potok. Tako je selo dobilo ime! Ispred crkve, na “krstopuću” igralo se i pjevalo. A onda je stigla 1964. godina i razoran potres. Ondašnje vlasti digle su ruke od sela. Izračunalo se kako je jeftinije dodijeliti Crnopotočanima zemlju u okolnim mjestima nego graditi cestu i dovoditi električnu energiju. I tako je započelo. Ostajali su samo najuporniji, oni koji su tvrdoglavo odbijali napustiti pradjedovinu. Kažu da je Crni potok stariji od Osijeka. Tako kažu, ali povjesničari tvrde kako nema podataka da je selo postojalo u Srednjem vijeku već je naseljeno dolaskom Turaka (1536.) i to najvjerojatnije od vlaških martoloza (turskih pomoćnih četa) koji su se bavili stočarstvom.
Odlaskom Turaka otišli su martolozi, a selo se prvi puta u dokumentima spominje 1687. kada su tu živjele tri obitelji: Mihe i Đure Maričića te Jakoba Filipovića. Tako bijaše nekada. Danas pustoš, blato “ do turova”. Ipak, iako više nema autohtonog pučanstva – Crni potok nije ostao bez ljudi. Baš kao što su se prije 400-ak godina vlaški martolozi bavili stočarstvom, danas je u tom poslu svoju računicu vidio Andrija Jerković rodom iz Oprisavaca, nekadašnji radnik slavonskobrodskog “Đure Đakovića”, koji je sa suprugom Evom zakupio 98 hektara zemljišta-pašarine. I sad, u improviziranim stajama pokrivenim slamom i sijenom drži 60-tak koza i 30 svinja. -Ove smo ostavili za krmače, ostale smo prodali ili upotrijebili za svoje potrebe. Ma, ‘ve jeseni prodaja je bila nikakva. Teško se živi, koliko dobijemo- toliko pojedu. Uzgajao sam bikove, htio sam i konje – al’ nema računice. Da je ima uzgajao bi i magarad! – kaže Andrija. Iako nema nit ceste, nit struje kaže kako mu nije dosadno. Posla ima na pretek. Prvo marva pa tek ljudi. Kozje mlijeko pošalje sinovima Antunu i Ivici (28) u Brod, a višak daje praščićima. -Kozje mliko nitko ne otkupljuje. Pa jeftinije mi je i zdravije prasad ranit mlikom nek’ koncentratom! – veli Andrija.

Ovdje je već pet – šest godina. Ispratio je posljednje Crnopotočane i sa ženom ostao sam u selu. Sada, preko “ferja”, tu je unuka Marijana, a došao je i sin Antun- nezaposleni hrvatski branitelj i otac osmero djece. Andriju smeta što nema organiziranog otkupa: – Nemamo kom’ ponudit! Mesa imamo k’o drva, jedemo ga na silu. Pa to je zdrava hrana, marva se hrani mlikom, žirom, travom… Da je pameti mogli bi ga izvozit, a ne uvozit i strahovat od kravljeg ludila i što ti ja znam kaki sve boleština!
Smeta Andriju što propadaju sela “ priko Dilja”: Paka, Imrijevci, Sovski Dol… – Ako nemaju seljaci, nema ni država!- zaključuje. Nakon ljudikanja, pečene kobasice (dobra je) i vina- odlazimo. Moj “vozač” i vodič Mijo Lovaković (na žalost, prije nekog vremena i on je otišao orati nebeske njive) maestralno vozi traktor diljskim bespućima, a ja u prikolici – u kojoj inače vozi tovljenike, blatan od glave do pete pogledavam s visoka tu i tamo na Brod koji se u daljini nazire kroz maglu.

I uživam.