Pavao Martinis
Ponekad, da …
ponekad se u stvarnosti budim vedar
umoran od sna živog ludim, i sve
sve mi se čini sivim tmurnim,
opet na zalasku sunca pokretnim
kao nestvarnim inim a znanim
Svi ti pogledi pusti,
napuštene radoznalosti, ušljive glume,
manikirajući prsti ovjenčane ispraznosti
uglađenog seksa
govori ljuti iza maske kažiprsta.
I još,
još mnogo toga vidim
osluškujući osjet bila
čovjeka sna i neživa.
Te u ladice prstenova zlatnih
crni dijamant stavljam raširenih krila
bacajući ključ zatvorenog vampira,
I vapim
i klikčem,
dođi srećo
dođi čovječe
ostani tu
budi istinska zbilja!
Da …
ponekad kad se sretnem u stvarnosti idila,
budan ponekad zaželim.
Što da radim ponekad
Glava mi je puna svega
od prošlosti do sadašnjih
za buduća vremena.
Ponekad se budim
umjesto da poludim
na internet žudim.
da nešto na stranici
“Hrvatski Glas Berlina”
napišem..
te iz glave izbrišem.