MOJA DRUGA DOMOVINA

Bilo je stvarno samo pitanje dana kada ćemo “naletjeti” na Vesnu Gruicu. Čudi nas da ju nismo prije upoznali, jer Vesna je otjelovljenje naše ideje da na „Hrvatskom glasu Berlin“ objaljujemo priče o uspješnoj integraciji bez bojazni da ćemo na taj način izgubiti vlastiti identitet.
Tko je Vesna Gruica? Odlučili smo biti malo zagonetni, jer predpostavljamo i vjerujemo da će Vesna biti naš čest gost. Ma vidi …gost! Vesna je naš član obitelji, pa će imati dovoljno prilike govoriti sama o sebi.
Samo toliko: Vesna danas živi na Hvaru i u Krapini, majstor je pisane riječi …i ne samo to! Ali za sada samo toliko. I naravno prva Vesnina priča:

MOJA DRUGA DOMOVINA

Moje prvo putovanje i poziv u nepoznato nikako se nije smjelo propustiti. To je bio moj prvi susret sa stranim svijetom, s ljudima koji govore drugi jezik i koji ne razumiju moj jezik srca. Pripreme za to putovanje iz sadašnje perspektive bile su prilično smiješne. Glavni razlog odlaska bio je brzopotezno svladavanje i obogaćivanje njemačkog rječnika u zemljama gdje je taj jezik materinji. Bila sam uvjerena kako će mi boravak puno pomoći i odagnati strah i frustracije i time lakše polaganje prijemnog ispita na katedri za njemački jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao da se strani jezik može naučiti u tri sedmice kao ljetna škola crtanja ili modernog plesa…

Brzo sam požalila moj odlazak za Salzburg, iako me taj grad magično privlačio zbog filma Moje pjesme, moji snovi… grad glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta, čiju sam autobiografiju pročitala netom prije puta. Grad u kojem još uvijek nedjeljom možete vidjeti dame odjenute u nacionalnu nošnju – dindrlice kako izlaze s nedjeljne mise iz salzburške katedrale i odlaze popiti čuvenu kavu melange u kavanu Tomaselli, koja datira još od 1852. i od svog kićenog ruha iz dana baroknih krinolina, nije promijenila baš ništa.

Na željezničkoj postaji dočekala me je cijela obitelj domaćina, Erika i Hans Schatzmann s djecom Martinom i Angelikom. Nismo odmah otišli doma, kao što to kod nas biva, istovariti kofere i odmah na svečani objed!!! Ne, moji domaćini izabrali su najpoznatiju slastičarnicu na Mozartplatzu i tu smo pojeli fine kolače. Mislim da sam izabrala kremšnitu, birajući ju po navici kao u našoj omiljenoj privatnoj krapinskoj slastičarni.

Djeca su me odmah ispravila kad sam rekla …Was? -Kaže se …Wie bitte!!!…Osjećala sam kako me po cijelom tijelu obuzima toplina, a lice mi se ozarilo rumenilom. Bilo mi je jako neugodno kako sam već na startu pala iz ispita dobrog poznavanja jezika. Povratka više nije bilo. Osjetila sam se kao zadnji trotl, ali što je tu je, morala sam prihvatiti da me čekaju dani izuzetne koncentracije i prihvaćanja ispravljanja gotovo svake rečenice koju sam izgovorila.

Ne samo poneki, već gotovo svi iz moje generacije smatrali su me velikim sretnikom što mi se ukazala tako jedinstvena prilika da odem u strani svijet. Upravo baš u to vrijeme mog odlaska na put u nepoznato, tih dana došli su iz Salzburga u našu zemlju tada čudni diverzanti, zapravo naši domoljubi koji su željeli već onda slobodnu Hrvatsku. Mene su posebno roditelji upozoravali da se ni s kim ne družim i ne stupam u nikakve prijateljske kontakte jer to može biti jako opasno, zamalo pogubno. Bože, kako u svemu u životu treba zrno hrabrosti, a ja sam ga prije puta posjedovala u euforičnim količinama. Jedino o čemu nisam razmišljala bila je opasnost da bih mogla upasti u zamku nostalgije. Nakon provedenih nekoliko dana u tuđini, počela sam toliko tugovati i patiti za domom, da sam se doslovce razboljela. U jednom otmjenom restoranu jednog od najpoznatijih hotela Salzburga, „Salzburger Hof“ nakon koncerta u Mozarteumu, pojela sam neko jelo s ananasom i doslovce dobila napad povraćanja i završila na kamilici. Domaćini su me još danima liječili nekim crnim tabletama koje su bile na bazi ugljena. Ja sam samo brojila dane kad ću na vlak za Stuttgart. Kao da odlazim u svoju drugu domovinu!!! Tamo su me čekali mnogi znanci i prijatelji. Moje Magstadske domaćine poznavala sam već dvije godine s njihovog kampiranja ispod masline pokraj naše kuće u Zavali.

Ni boravak u Magstadtu nije protekao bajno. Utuvila sam si u glavu da se moram bezuvjetno susresti s mojim đezerima, muzičarima, koji su u ono vrijeme svirali u jazz orkestru Radio Stuttgarta. Obožavala sam Acka van Rooyena, uglednog holandskog jazz trubača svjetskog glasa. On je ljeto ranije bio gost u mojoj kući na Hvaru. Na otočiću Ščedro, kamo je svakog dana odlazio malim gumenjakom sa svojom Barbarom, izradio mi je originalnu ogrlicu od bobica smrče s petrovim uhom kao rođendanski poklon. Kad ju je stavljao oko vrata, rekao mi je You are the princess of Zavala… Njih dvoje bili su za mene poput nekih ikona, maštala sam susret s njima u Stuttgartu koji se zamalo nije ostvario zbog popunjenih termina za probe i koncerte baš tih dana srpnja kad sam stigla po prvi put u Njemačku. Ack i Barbara pripadali su umjetničkom i boemskom svijetu. To je bio taj magični kod. Ja sam već tada, sa svojih 17 godina, znala da je to svijet kojem pripadam dušom i tijelom. Dočekala sam taj tako željeni ponovni susret. Kako da to opišem??? Obukla sam najljepšu haljinu tamnoplave boje koja je bila satkana od vezenih makova, ivančica i klasja žita, moja maturalna haljina. U njoj sam se nekako osjećala sigurnom. Ponekad si umislimo da nas jedan dragi komad odjeće kojeg odjenemo i koji nas veže za nešto lijepo i posebno, može osloboditi unutarnje nesigurnosti i osjećaja pomanjkanja samopouzdanja… Ako postoje idoli, onda su to za mene bili oni u tom trenutku. Zašto? Mislila sam da će mi možda pomoći da krenem u jednom drugom, umjetničkom smjeru, od onog kojeg sam stihijski izabrala. Odveli su me u poznatu koncertnu dvoranu Liederhalle na neki jazz koncert. Kasnije sam ja u ovoj dvorani, za vrijeme života u Njemačkoj, puno puta prisustvovala različitim koncertima kao i onom Nane Muscuri…

Rastanak sa svojom domovinom u rujnu 1985. bio je prebolan. Jezik više nije bio nikakva prepreka i upravo zahvaljujući diplomi o završenom engleskom i njemačkom jeziku, ja sam dobila tako željeni posao kojem sam žudila da mi promijeni i život i svakodnevicu…

Sada se pitam bih li to ponovo učinila??? Otići na četiri godine u nepoznato, u strani svijet, u novu sredinu. Sama. Roditelji su me ispratili na aerodromu Pleso kao da se nikad više neću vratiti i kao da me nikad više neće vidjeti. I tako je to bilo kod svakog mog odlaska za Njemačku. Vjerojatno je to bila i jedna od presudnih odluka nakon mog života u Njemačkoj da se zauvijek vratim doma.

Njemačka mi je otvorila svoja njedra kao more ribaru, kao duša. Prihvatila me toplinom i takvom srdačnošću da sam joj čitavu sebe predala na posudbu. Uvijek sam sanjala stanovati u potkrovlju i taj mi se san ostvario. Moja nova adresa glasila je Lilienweg 7, Magstadt. Put ljiljana, u prijevodu, zaista je zamirisao opojno i strastveno punih četiri godine mog intenzivnog života u ovom dijelu svijeta. Sve što se može nazvati riječima tuđe, strano, otuđeno, daleko, zamijenile su riječi prijateljstvo, zajedničko druženje, takmičenje u gostoprimstvu, ljubav. Dok su moji kolege nedjeljom u jutro održavali partijske sastanke u prostorijama konzulata, prikazivali još sredinom osamdesetih partizanske filmove za vrijeme domovinske nastave, ja sam sanjala i gradila pomalo mostove prijateljstva, suradnje i tolerancije s njemačkim vlastima i kolegama. To smo pokazivali na našim priredbama kada smo u naš program uključili i njemačke vršnjake i njihove nastavnike.…Tako je za vrijeme jedne priredbe muž moje kolegice odsvirao solo točku na harmonici, a mi smo sportsku dvoranu ukrasili dugim rolama papira oslikanim njemačkim i hrvatskim običajima, Strassenfest uz hrvatsko vjenčanje… pa put za domovinu u busevima Touring, pretrpanima od prtljage i onda njemačke starinske kuće s poznatom arhitekturom Fachwerkhaus, prekriženim drvenim gredama na pročeljima fasada.

Najljepše od svega što smo mogli postići bio je zajednički bikulturalni pilot projekt, susret Njemačka – Jugoslavija koji je obuhvatio 500 naše i njemačke djece u zajedničkom kalendaru prijateljstva za 1988., izložbom likovnih radova i velikom svečanom predstavom uz dvojezični zbor naše i njemačke djece koja su pjevala Odu radosti Ludwiga van Beethowena i zajedno sudjelovali u teatru pantomime Buba mara na putu mira. Bio je to trijumf prijateljstva na najvišem nivou dviju prijateljskih država. Prvi i jedini bikulturalni pilot projekt održan pod pokroviteljstvom Ministarstva za kulturu i sport pokrajine Baden Württemberg.

Nastavak slijedi