DJEVOJKA NA BOLNIČKOM KREVETU

Dražen Radman ….studeni 2011.
S tek primljenom gorkom viješću, nespremna i zatečena,
Na svoj krevet bolničke sobe sjela je, onako, sasvim sama…
I gledala kroz prozor… u daljinu… prema horizontu…
Djevojka koja se do jučer smijala…
Koja je, poput svojih vršnjaka, imala svoje želje i snove…

Niz njeno lice, lijepo i jedro,
tople suze tekle su jednostavno i polako…
Ali nisu mogle stati…

”Leukemija…” rekoše joj kao ‘dobar dan’…
Onako, s nogu, kao što kaže čovjek nakon što sazna
da bi sutradan moglo biti oblačno i da bi mogla pasti kiša…
A on je htio poći u šetnju uz more…

Život je stajao pred njom…
Stajao je posao, igra, obitelj, prijatelji… još mnogo toga…
Pred njom je stajalo vrijeme… Vrijeme u kojem… u kojem…
U kojem… zapravo, što?
Zaista, kad čovjek zastane i upita se zaozbiljno –
što je to trebalo stati u njenom (ili bilo čijem) budućem vremenu?
Što to treba stati u tom određenom nam, sasvim omeđenom vremenu?
U vremenu koje je, kako god okreneš, kratko poput daška…
Više čega treba stati?

A opet, ne želim to olako reći,
nekako se čini da bi to vrijeme trebalo biti sasvim dovoljno
da se za njegova tijeka dogodi najvažnije –
otkriće onog dugo žuđenog Blaga
koje strpljivo čeka na sve one koji traže i žele dobiti uistinu jak Odgovor…
U najtežim trenucima, to Blago najčešće je i najbliže ljudskome srcu…
U trenucima dok se nešto lomi, gubi ili prestaje…

Bože dragi, daj da ta djevojka sutra ujutro digne pogled prema Tebi…
Iznad horizonta… Unatoč gorkoj vijesti i svemu što ima biti…
Ne, učini to još večeras…
Donesi joj utjehu i obriši njene suze…
One koje se vide i one mnogo krupnije, koje nevidljivo teku…

Ne znam njeno ime, ali Ti ga znaš…
Ti sve znaš…
Život… Da, Život još uvijek stoji pred njom…