SJEĆANJE NA DUBRAVKA HORVATIĆA

Napisao: Nikola Šimić Tonin
Koji su i koliki vrednovatelji na hrvatskoj kulturnoj sceni, a koji i koliki u gledalištu šute… u hrvatskoj nezdravoj političkoj oblandi grešaka, vrtovrutka laži, prijateljice života… cvjetaju nedoumice… zar smo već zaboravili lik i djelo… stvaralaštvo u horizontali i vertikali… čovječnost iznad svega, Dubravka Horvatića.

Teško-zahtjevna je zadaća, kročiti a ne zagrebati znanstveno do naiscrp, Horvatićevim bibliografskim jedinicama, o oikotipu ili vječnom vraćanju istom, književno-teorijskim metodama propitivanja, nakon vremenskoga odmaka, protoka vremena kao nepogrešiva ocjenitelja. Jedino sredstvo za istinsko utvrđivanje vrijednosti…vrijeme..šutjeti o istome je sramota.

Javljam se za riječ, na toj i takvoj sceni (ne) kulturnome svodoluku, za riječ o Dubravku Horvatiću. u zagrljaju bajkovite baštine. Kako je samo on, Dubravko Horvatić, krasnoslovio o bosanskim Hrvatima, tamošnjim ljudima… Rat spaljuje maske, fekalije ljudske grezosti isplivavaju prve…

Uljuljani utopijama bratstva i jedinstva, bez čovječnosti „brata“pod budnim okom „velikoga brata“ probuđeni u krkljancu i roptu potekle krvi, na tragu Krležinog Balkana, velike grobnice, koja se i dalje kopa a ne zatrpava, zinula nezatrpana a do vrha puna… Horvatić je u svojim djelima o Bosni, ističući Mostar kao Hercegovački Dubrovnik…istinski psiholog, psihologije Bosne, raskrižja istoka i zapada, daleka i bliska, i jednima i drugima, ljudska pustoš, svega ljudskoga kod nekih nam, tek pripadnika ljudskoga roda, kojima ono ljudsko u obraćanju, uistinu odavno dobrano ne stoji.

Razvijanjem sjećanja pratim Horvatićev put po trnju, na valovima ukrajavanja, prešućivanja, slijedom Lenjinove dogme, pouke mladome Staljinu, Zabraniš li jednoga, ulovio si samo njega, pusti da se s njim, na njega, ulovi još tko… Natjecali su se oko njega, nabacujući se blatom, književni diletanti, industrijski kritičari, šablonska štrebala, socijalistički brzi doktori, režimski monasi pera.

Horvatiću se spočitavao katolički Horvatićev duh, ističući svugdje i u svakoj prigodi/prilici, poluprigodi/poluprilici i neprilici jednako, neupitno domoljublje, napajano na izvorima spoznaje prvotnog vrutka vjere, zvire-vode riječi, koja bi, i jest, obilježje Hrvata, od stoljeća tamo nekog u davnoj davnini…

Tek koju pokrenu lavinu ne tajeći izreći neospornost spoznaje da su Hrvate u Bosni Hrvatima i u okrilju hrvatskoga jezika održali bosanski Franjevci. Književnik je to viteške spremnosti na žrtvu, u svom tragizmu, aporičnom usudu. Stvaralačkim iskrenjima mozga, krenu ustajalo tmasto nebo Domanovićevske doktrine ne-talasanja, ustajale hrvatske stvaralačke kaljuže svoga bistvovanja, stilo-idikativnog kompleksa u stvaralaštvu.

Koliko je istinski umjetnički diskurs u nemoći slaviti uradak koji nadvisuje tvoj osobni i predočiti ga, podcrtati ispred svoga, a Dubravko je to znao i činio. Knjiga o Herceg-Bosni (putopisi i eseji), Nakladni Zavod Matice Hrvatske Zagreb 1990. dojmljiva je u dojmljivosti uspješnica u putopisima, za u pjesmu odaslati: Počiteljska priča

– Kakav to oblik ima nebo iznad Počitelja,
ako je to uopće nebo?
S kamenite ilirske gomile
što protkana oštrim biljem, strši…
U Gornjem Velikom Ograđeniku
i bez dalekozora naziru se sela…
U kasno kišno popodne motrim
zelenkasto sivu vodu, mutnu vodu što se skriva,
iza vrba i topola, prljava, plaha,
što se tu i tamo biba
pod dugim crnim čunovima….
Brtonjo, tamo gdje Gospa govori Hrvatski…

Horvatićeva esejistika podiže razinu napisanoga  hrvatskoga slova:

Baština u baštini. Književni svir čuđenja i križoputa. Razigranost u donosu poznatog, Dubravko Horvatić, Amorfni slikar košmara svijeta, pjesnički dialog pjesnika s povijesnim silnicima zamke dorečenosti.

Razarajuće zavisti životni su  zemlja na živo tijelo bez sanduka, nedoraslih pred iznjedrenim tekstom…Odlaze pa vraćaju se misli…Nastavljamo li ovim prešućivanjem mi tamo gdje su oni stali…Nemoćnih spram pjesme, transvera duše.

 Ili smo tek duhovni turisti, kojima tek uzgred turistički vodič spomene ime Dubravka Horvatića, kao ljekoviti susret, pjesnički indeks. Draž prozračnih bisera.iznovljavanja. Znam da se ne može promijeniti ni država ni navade u jednoj generaciji ma kako god bio pisac gladan pisanja ja i ja mi slični, Hrvatsku iz nedavne davnine, u mimohodu riječi…ma kakva bio bili pjesnička osobnost, profesionalna razvijenost, u očima nekritičkoga ne-talasaj- puka…prostornih okvira riječi…čovjeka ponesenog prema nebu.

Preobrazna pjesnička snaga Dubravkova, u matici u brazdi…riječima, oblicima, prostorima…spram konzerviranja nepravednih struktura, čistoće odnosa u duhu, ne iznad, ne ispod, već na ljudskoj razini dijalog… Zaboravimo li Horvatića i Horvatiće, tko će nas pamtiti…?