Joso Špionjak
Razapet između jučer i sutra,
stojim kao na mrtvoj straži –
Da li bi san za umorna jutra,
od čekanja dugog bio draži?
Umorna šuma tiho se njiše,
vihoru života glavu priklanja,
tajanstveno slutim čime odiše,
jer mi u duši uzdah odzvanja.
Dok u pamćenje naviru priče,
lagano unutrašnje oko kanu,
sudbinu čujem kako viče –
Tko će vidati moju ranu?
Davno su usnuli velikani –
Da li je ostao čovjek siroče?
Imaju li svrhu zemaljski dani?
U kome pravcu ljudi kroče?
Od želja pustih gradim branu,
želim ukrotit života rijeke brze,
i pobjeć daleko od onih ljudi,
što čitav svijet iz potaje mrze.
Kopija sreće varljivo mami,
rukama svojim čvrsto me grli –
Ili ćeš biti smrtnik u osami,
ili ćeš sklopit savez neumrli!
Neveselih misli već je dosta,
I kamena kušnje za ovaj dan,
jedino pronicljiv duh još osta,
što brižljivo čuva vjekovni san.
02.02.2012
ocjena:5