DRUGI KUT MOTRIŠTA
piše: Rajko Glibo
Da bih mogao poštovati i cijeniti nečiju veličinu, moraš i sam biti netko. Čim nalete na ono „moraš i sam biti netko“ sitne duše to preskaču skrećući u druge vode. Time od sebe odgone napast da su sami nitko i ništa, jer im se to čini baš po „guštu“. Ja za tu misao velikog njemačkog pjesnika Getea zapravo nisam ni znao sve dok i sam nisam postao netko. Otada mi ta misao godi i kao da pojačava u meni snagu pojma netko. Guram se ja tako i naletim na jednu madam kojoj je šest banki pa kao penzić drka po fejzbuku dan-noć.
Meni je, rode moj, sedam banki, ali pola zadnje banke držim pod tepihom da sam mojim ženskim jauklijama (muških nemam) što bliži i što zanimljiviji, ako starac nekome može biti zanimljiv.
U posljednje vrijeme dijelim s mojom tata-mata Katom objavu na fejzbuku: „Počeši se dolje i bit će Ti lakše da Tvojim jauklijama džaba uvis ne skače.“ Ona sva sretna mijenja ime i sada joj je ime Fortuna: „Nije mi lako, stari se polako.“ To će reći kako odavna ne svira njezina violina. Šteta! Da svira starilo bi se još usporenije, ali sve mi govori kako se moja Kate ( hm moja, nu ti vidi pohlepe) slabo snalazi u pronalaženju vatrenih svirača. Nejača je seksi sirotica upravo onda kada misli da je jača.. Možda bi imala bolje pogonsko gorivo kada bi na njezinu violinu zasvirao drljača koji plaća, ali recesija je pa su violine sve jeftinije jer ih svirci sve manje traže, a ponuda je sve veća.
Vrije u meni smjesa srca i intelekta. Ivo Andrić u „Pismu iz 1920 „ napisa pa u stilu velikog proroka pogodi „u sridu“ našu bolu neprebolnu.. To se pismo pametnim i pronicljivim ljudima sviđa. Jedino ga glavešine balkanskih državica ne spominju. Pismo je rigidna četka misli za njihove uši jer svaka u sedlo narodno zasjela glavešina misli kako je upravo ona i samo ona, točak povijesti pogurala naprijed (pazi molim Te: povijest je pričanje …povedanje o događajima, a historija –istorija je nauka o tim istim događajima i odsada više ne krivudaj), a nu ti vidi od toga ništa. Na taj način uhodano se sipa magla na golu istinu kako je našeg glavešinu ne znanje zacementiralo pa se uzalud upinje jer ne zna ni dohvatiti točak barem nakratko. Nema veze. On lovi veze do hereze. Uspjeh je zagarantiran. Samo tada je miran.
Dođe prvo eksplozija elektronskih medija, a onda nezvana recesija i zna se mediji se u njoj gase. Jedini su oni uspjeli punih dvadeset godina držati u tipkovnici odgovor tko je na prostorima ex YU počeo i tko je dobio, a tko izgubio rat.
Aferim! U čijoj su funkciji dobro je da se ikako drže na životu. Svak u ovim duhovnim vukojebinama ima svoj opći interes, a tko se ne uklapa njemu bujrum nudi urnebes. Ni pelene im nisu otpale sa guza a umišljaju si kako mogu suditi i prosuđivati o „komunističkom mraku“ temeljem čitanja krivotvorina, a taj zlehudi crveni mrak bio je nedorasli pripravnik, zapravo bižuterija, za lažima i insinuacijama opervažene suvremene i suverene mrakače usidrene u svijet lopovluka, bezumlja i obmana..
Mi mozgamo kao đoja kada u Srbiji cvjeta „istorija“ otkida joj se od nje dio po dio teritorija. Da sam u ratno vrijeme bio ove pameti ispao bih najveća budala, a pravo rečeno bojale su me se lopine, lažovi i probisvjeti. „Poznati i priznati“ kažu da sam nepresušan izvor ljubavi, a zaboravljaju kako je ljubav i pse dovela do lanca, a mene privremeno do „crne liste“ pisaca.
Zar ima toga u „u- državi“? Tko me to provocira? Tko je žrtva blesavog nemira? A kada pitaš da ti kažem, jado. Tako je ironiziraju sitne duše koje su ljubomorne na njezinu ljepotu pa im ljubomora evoluirala u mržnju, a mržnja u verbalnu i još poneku osvetu. To su znani intelekt sirotani.
A što se tiče Lijepe Naše ona prljavština ima, ali je i sa njima opet samo Lijepa Naša. Ima crnila, ima, jarane! Jednog sumanutog naćuliše za šefa vis-majo sile. Stvoriše klimu neosuđivanosti da bi mogli lakše krasti. Najslađe im je ono što je s vragom stečeno, a Bog tu stečevinu ne uzima, već samo okrene leđa.
Nije kunst i zna se da svaka država ima svoju mafiju i bori se protiv nje kako najbolje zna i umije. Kunst je kada mafija ima državu Tada je na sceni klapa i klapska diktatura.. Eh, ona ti je, !brale“, iznad svega, iznad Boga i svega živog i neživog. Njima baš ništa nisi moćan učiniti. Ni pomisliti ne smiješ nešto kontra. Pečen si i bez vatre. Bogin si.
Ako pomisliš kako imaš neoborive dokaze o svom ljudskom, zdravstvenom i egzistencijalnom uništenju pa podneseš tužbu Europaskom sudu pravde u Strasbouru očekujući obeštećenje i spas, onda sa sporednih adresa i strana čuješ pa shvatiš kako ni taj sud mafijaškoj državi ne može ništa. Mafija te proglasi ludim i za Tebe taj sud više ne postoji. Tebi kao tužitelju neće se nikada poslati nikakav odgovor, a državni pametari smijulje ti se gdje god za to ispadne barem polušansa. Što da radimo?
Pod okriljem uvaženog ili ucijenjenog Tita izlegla se armija konvertita. Kada se jadate na „govno od čovjeka“ čovjek govnar svaki put je opet na dobitku. Dlanovi balkanskih jadnika i kada ne misle da je tako griju se od pljeskanja lažima, obmanama i insinuacijama balkanskih diktatura. Iz vukojebina ex YU bježe svi koji češće promišljaju o viroznoj budućnosti svojih zavičaja.
Čudna jada od Mostara grada, a i tuge oko Banja Luke pjeva se odavna još prije ratova koji se nanizaše na ukletim prostorima na prelazu iz drugog u treće tisućljeće. Sada javno govore kako je Mostar koma, a o Banja luci ćemo drugi put.
Vještom manipulacijom bjelosvjetske protuhe naprave državu tamo gdje je nikada nije bilo, zapravo tamo gdje im se ćefne. Umjesto kulture u nebo leti erotika. Nedavno na prijemnom ispitu za izbor najboljih cura za erotski top film spremile se cure amaha i svaka je skrojila po jednu rečenicu kojom će impresionirati režisera. Kravi se cura od sreće i samouvjereno dobacuje režiseru: „Najvolim kada su dva u meni!“ Nije primljena u ekipu za snimanje filma. Problem nije do nje nego je kod režisera koji cure ne želi dijeliti ni sa kim.
Biju nas tvrdoglavošću!? Ma nismo mi tvrdoglavi. Jedini smo „bure baruta“ i jedini na repu Europe kojima tek nakon rata počne pucati pred očima. Imamo najbolje poslovice Poslovice ne znaju lagati, a zato što ne znaju lagati sve ih manje slušamo.
Sukobi širih i užih razmjera su nam najčešći gosti, iako znamo da nije do sukoba već do nas.. Potvrđujemo se kao dobri majstori za popravljati druge, ali popravljati sebe, mili moj, ili je tabu tema, ili te teme uopće nema.
Naša je scena izložba mazluna na kojoj nema drugih, ali svaki se trsi da taj pojam poopćava u sebi i na sebi.. Bez zazora i srama kriče o nekakvoj njihovoj demokratiji, a nemaju je, sokole moj, ni u glavi, ni u rukama, a tek pokoju mrvicu u nogama. Srbima je Ahilova peta u glavi kaže aforističar Peko Laličić. Dalmatincima je u jajima, a Bošnjacima u „serđadi“ ali tek kada više nisu mladi Što se smiješ? Što ti je smiješno? Bošnjaci Ahilove pete nemaju nigdje jer ne vjeruju u Ahila.
-Kaži mi, stvora ti, zašto ti dodadoše nadimak Skretničar i sada te svi samo nadimkom zovu. Ja sam ti se izbirik’o pa sve njihove recesije, frustracije i šokove odbacujem skretanjem na polje smijeha. Tada bude dobro i meni i njima. Svi me vole i dok je tako za mene nema zime. Da pravo kažem pogodili su dobro i moje skraćeno ime i odazivam se samo kada me tim imenom zovu.
Najstravičnije je kada čovjeka stave da stoji pred zidom sudbine nemoćan da žalosnu istinu izbjegne ili od nje pobjegne. Čovjek bačen u središte tame nesretnički razotkriva moć pljačke garnirane moću užasa i živi nošen snagom tog užasa i beznadnosti….
Čim u osobi prepoznam iščašenka kojemu su najlakše teške riječi moja skretnica u istom trenu skreće ga na polje smijeha i u hodu mu skiciram program zasmijavanja. Ova moja klijentica što nam prilazi padala je na leđa najlakše i bez muke položila sve ispite na pravu. Sada „vrlo uspješno“ sudi pravednost zapakiranu u bolesnoj oblandi smijeha. Ponavljam moj smijeh je zdrav.