NA PUTU
piše: Marijo Glavaš
Ljubav sam pronalazio na najčudnijim mjestima i sve su odreda bile tužne, kakve su u pjesmama uvijek prave ljubavi, nesreća je jedini dokaz, tuga jedina potvrđuje ljubav. Moja najveća i najtužnija ljubav zbila se jednog poslijepodneva u ožujku bilo koje godine, vrijeme je sasvim nevažan podatak kad se govori o ljubavi. Tanki sloj oblaka navukao se kao karijes na nebo. Vozio sam automobil nizbrdo, u pravcu zapada, jednom od dužih gradskih ulica, četverotračnom cestom koju na nizbrdici na kojoj sam se nalazio okomito presijecaju dva pješačka prijelaza, međusobno razmaknuta desetak metara. Sunce na zalasku jedva se probijalo kroz nebesku navlaku, ali u sasvim dovoljnoj količini da pod neugodnim kutom uđe kroz vjetrobransko staklo u automobil i pronađe vozačeve oči. I inače sam vozio polako, a ovaj put sam još i dodatno usporio, što zbog svjetlosti koja me ometala, što zbog toga što sam znao da se približavam pješačkom prijelazu.
Približivši se na par dužina automobila primijetio sam da na pločniku uz lijevi rub ceste jedna osoba mirno čeka da prođem pa da zakorači i prijeđe cestu. Usporio sam dodatno i osvrnuo se, iz drugog smjera nije dolazio nitko, iza mene nije bilo automobila, osoba je mogla slobodno doći bar do polovice ceste i ja bih do tada bio prošao, a onda je mogla ne gubeći vrijeme na čekanje nastaviti koračati preko dvije trake od kojih sam ja koristio jednu, no očito nije mislila isto što i ja. Stajala je i čekala. Bilo je to od juga koje je već dva dana puhalo jedno prilično ljepljivo nedjeljno poslijepodne i očito se nikome nije žurilo. Činilo mi se da ne bih mnogo pogriješio kad bih zaključio kako smo ova osoba uz cestu i ja u automobilu bili jedini sudionici u gradskom prometu. Ta me pomisao nasmijala, pa sam prebacio nogu s papučice gasa na kočnicu i zaustavio automobil da pustim prednost pješaku. Vidio sam da osoba i dalje oklijeva, pa sam podigao štitnik od sunca s vjetrobranskog stakla i pogledao u njenom pravcu.
Tada je zakoračila, sasvim polako i nasmijala se, ta osoba, ta predivna žena. U ruci je nosila veliki crveni cvijet s mnogo latica, koračala je polagano, prvo je prešla dvije trake suprotnog smjera, a onda je stupila u onu u kojoj sam ja stajao prateći svaki njen pokret. Prolazeći ravno ispred mene pogledala me u oči, prinijela cvijet licu, pomirisala ga i nasmijala se, kao u kakvom filmu, pomislio sam, tako sam se i osjećao, nije mi bilo bitno tko joj je dao taj cvijet, kamo ide, ima li nekoga svoga, samo sam je želio gledati, želio sam ostati zauvijek na tom mjestu s nogom čvrsto pritiskati kočnicu, a ona da prelazi cestu i smije mi se, da polako korača i da nikada ne dođe do kraja, da nikada ne prijeđe čitavu cestu i dosegne drugi pločnik.
Gledao sam kako se okreće da me još jednom pogleda, još ju je samo jedna traka od četiri dijelila od pločnika koji će je odvesti od mene, bilo mi je žao što nisam vozio tom trakom, bliže pločniku, da je mogu duže promatrati kako prilazi, a ovako sam je već gledao kako odlazi, kako se udaljava, okrenula se još jedanput i učinilo mi se da su joj se usne razdvojile i da je bezglasno rekla hvala, nisam je stigao pitati, nisam joj stigao do kraja s usana pročitati što je govorila jer je, prije no što su joj se usne opet spojile u tišinu, s vrha nizbrdice na kojoj sam stajao dojurio neki bijeli automobil i bezobrazno je otkinuo s ceste. Ne znam zašto nije zakočio, kako nije vidio automobil koji stoji i ženu koja prelazi cestu, možda zbog sunca koje je u vječnosti, koliko je trajao njen prelazak ceste, napravilo nekoliko krugova oko zemlje i opet se okomilo na oči vozača, možda zato nije primijetio, ali nikakvo opravdanje nije mi moglo ublažiti šok gubitka ljubavi mog života, te predivne žene koja mi je, kao u filmu, za oproštaj dobacila cvijet na haubu. Baš kao u filmu.