RAZVIJANJE SJEĆANJA: Vlado Gotovac lik i djelo
Piše: Nikola Šimić Tonin
Malo je kojega našega književnika oblikovalo vrijeme povijesnih krivotvora, krivotvorba, utopističke državo-tvorbine, ušutkavanja ustaštvom, demona samoporicanja, onom težom, grezom, grkom stranom, vrijeme u kome se zateče, harmonijska bit raznolikosti-bratstva kao zjenice oka, rođenjem u koje bi utisnut u kružnicu Yugo-vrzinoga kruga kao točka te iste kružnice. Dokument vremena, književnik i mislilac Vlado Gotovac, On, njegov lik, djelo, nadopunjujući se pojavnošću, razvijanje sjećanja: ¨Kad sam nastojao pjevajući izgubiti prebivalište / golubovi su pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika…¨ (Prebivalište) Usklađen s mišlju: Vi morate krivotvoriti povijest, kako bi za vas svjedočila, morate poricati vrline, da ne bi zasjenili vrline vaših idola i ideala…(F. Nietzsche), osobnim životom Gotovac svjedoči: Uhapšen sam 11. siječnja 1972. Vi niste prosvjedovali. Osuđen sam ( iste godine ) na 4 godine zatvora. Vi niste prosvjedovali. Zabranjeno mi je svako javno djelovanje na 7 godina. Vi niste prosvjedovali. Izašao sam s robije 11. siječnja 1976. ( izdržavši cijelu kaznu ). Od tada, pa sve do danas (1981. aut. nap.), nisam se uspio zaposliti. Vi niste prosvjedovali. U srpnju 1980. protiv mene je pokrenuta istraga, koja još traje. Vi niste prosvjedovali. Godine 1972. osuđen sam zbog svojih legalno objavljenih tekstova. Sada je protiv mene pokrenuta istraga zbog razgovora što sam ih vodio s inozemnim novinarima koji su te radove publicirali…( Vlado Gotovac )
Vlado Gotovac rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegovom smrću prestao je životni put čovjeka koji je političkim, pjesničkim i novinarskim radom ostavio dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Istupima i radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao ideju slobode, prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje društva.
Šira hrvatska javnost pamti ga ponajprije kao političara netipična za hrvatske prilike. Vrstan govornik, kojega nisu pratili skandali i gospodarske malverzacije, bez susprezanja upirao je prst u one koji su radili drugačije. Dva mandata saborskoga zastupnika, sudjelovanje u utrci za predsjednika države (1997.) u ime devet oporbenih političkih stranaka, kao i vođenje političke stranke bitna su djela u Gotovčevu političkom radu u proteklih deset godina. Tijekom predsjedničke kampanje u Puli, Vladu Gotovca je s leđa napao časnik hrvatske vojske u vojnoj odori. Unatoč šoku nazočnih i ozljedama koje je zadobio, Gotovac je ipak nastavio svoj predizborni predsjednički govor. Iako politički angažiran više desetljeća, u Sabor je ušao 1995., prvo kao zastupnik HSLS-a, a potom LS-a. Jedan je od osnivača HSLS-a, prve registrirane političke stranke u Hrvatskoj, Gotovac je u toj stranci djelovao do konca 1997. godine. Kao jedan od njegovih istaknutijih nastupnih govora ostat će zabilježen onaj na 6. izbornom saboru HSLS-a 1996. godine kad je izabran za predsjednika HSLS-a. Ističući tada da se HSLS obraća svakom Hrvatu, Gotovac je naglasio: Ne dopustite da nas bilo tko uplaši! Ne bojte se, Hrvati, ovo je naša zemlja i mi u njoj imamo pravo vladati kako mi hoćemo!
Početkom 1998. osnovao je novu Liberalnu stranku kojoj je bio na čelu do nedavno održanog sabora na kojem je proglašen počasnim predsjednikom stranke. Tada mu je uručena i Povelja slobode. Za Gotovca se uvijek govorilo kako je prepošten da bi bio u politici, na što je on uzvraćao da je postao političar ne zato što je to htio, nego zato što je to bilo neizbježno, ako se nešto željelo učiniti. Uvjeravaju me da je politika prljavština, da nije za časne ljude, a dive se svojim političarima i njihovoj moći, govorio je o onima koji su ga živcirali primjedbama da je prepošten za politiku: Pedeset pet godina trajala je moja bitka da pomognem pojedincu i društvu da postanu slobodni. I to je postalo središtem svih mojih životnih napora«, rekao je Gotovac u jednom od svojih posljednjih intervjua koji je objavljen u listopadu u Globusu.
Njegov desetogodišnji politički put u neovisnoj hrvatskoj državi može se sažeti u njegovu vrlo omiljenu rečenicu: Hrvatska da, ali ne bilo kakva. Ta je rečenica bila i njegov odgovor na politiku aktualne vlasti prema kojoj je često bio kritičan.
Od 1955. do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV Zagreb. Zbog političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga je vlast osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli u državnoj službi te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje poznate humanističke i anti-totalitarne stavove, ponovo je bio uhićen i 1982. osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik koji je objavljen 20 godina kasnije (Zvjezdana kuga, 1995.). U tamnicama komunističke države zaražen je hepatitisom od kojega je bolovao 15 godina i s čijim se posljedicama borio do posljednjih dana. Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: Moj slučaj, Zabranjena vječnost i Znakovi za Hrvatsku, a 1995. sedam svezaka Izabranih djela. Za predsjednika Matice hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno 14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva Opasni prostor tiskana 1961., te sedam proznih djela. Bio je predsjednik Rimskog kluba, član Hrvatskog P.E.N. centra i Društva hrvatskih filozofa. Umro je u Rimu 7. prosinca 2000.
DOKUMENT VREMENA
Odvojen od svoga naraštaja kirurškom oštricom političke nepodobnosti, punih šesnaest stradalničkih godina, gdje se sustavno brisao i priječio svaki stvaralački trag, onaj ostavljeni, ožiljkom utisnutim u lica nacije, do onoga u nastajanju… zatrpavao se stvorenim rukopisom, okužen onim Nepodoban, vraćao se u sigurnosni okvir stvaranja, ne gubeći vjeru u svoje Krugove, svjedok vremena, ispisom golim, životnog protoka krvi, životne žile kucavice, dokumenta vremena: Ne znam zašto se sav Ja / kao da sam tek vrijeme i tijelo, / na šum stabla osvrćem…( Nastanak rukopisa u šetnji )
Kada se usporede ovi stihovi, Gotovčeva promišljanja, i Krležini dnevnički zapisi (posebno jedan od njih) ocrta se jedinstven okvir za stradanje, spoznata anatomija boli u nutarnju zatočenost: Čemu (…) taj neshvatljivi nemir pod zvijezdama? Da li strahujem pred oklopnicima, pred onim istom oklopnicima koji su zadavili Balda Lupetinu jer je bio protestant? Strepim li pred neminovnim i kobnim posljedicama ove bezidejne parafraze svega što su kod nas doživljavala pokoljenja? Da li sam u stravi pred vješalima ovih ‘pogleda na svijet’ koji danas predstavljaju negaciju svake ljudske vrijednosti i svake ljudske pameti, a jedini im je smisao da imaju topove? Ne. Postoje zakoni historijskih sredina. Tu smo se rodili i tu treba da živimo. Da li me netko može spriječiti da ne gledam zvijezde nad svojom glavom mirno i uzvišeno, i da isto tako mirno i uzvišeno razmišljam o moru, o ribama, o ljudskim sudbinama, i o svom vlastitom životnom iskustvu? Može li mi bilo tko na svijetu zapovjediti da o nečemu mislim što ne mislim ili da mislim tako kako oko mene razmišljaju danas čitavi narodi koji uopće ne misle? Strahujem li i bojim li se bilo kakve predrasude, da li sam žrtvom bilo kakve halucinacije ili fanatizma, laži ili podvale? Strahujem li pred nečim što se zove nečista savjest, da li sam zločinac i da li sam bilo kada u životu načinio nešto što nije spojivo s boljim običajima? Da li sam igrač u okviru ove opasne igre i mogu li što drugo izgubiti nego glavu? Vjerujem li u bilo koju od ovih zastava koje danas pretendiraju na pobjedu velikog, međunarodnog stila? Što me se, dakle, tiče ovo ludilo i zašto sam ove noći tako nerazumno nemiran?” ( Miroslav Krleža ) Krleža je govorio kako je strašno, ako je samo 10 % istina od onoga što mu je Gotovac ispričao o Staroj Gradiški, a Gotovac je na to odgovorio da mu nije (Krleži) ispričao ni 10 % onoga što je znao. Što ga je dočekalo na tom strašnom mjestu?
Jebo pas mater tebi i onome, tko te je ostavio živoga. Tebi treba sprašiti metak u čelo, banditu jedan a ne da te mi ovdje čuvamo…! dočekao ga je na vratima zatvora riječima šef ( tako su zatvorenici morali oslovljavati stražare ) Jovo Vujić.
Pokojni Vlado Gotovac, za pjesnika teško stoji riječ pokojni, jer poznato je: ne umire nikada dobar pjesnik i prije svega čovjek takav, živi dok živi, dok je živo oživljavanjem čitanja njegovo djelo, dok živi sjećanje na njega, osobe koja zrcali Hrvatsku u onom najljepšem svijetlu. Ali, bio je dušom i intelektom toliko visoko da je uspio navući hrvatski vojni opasač na svoje čelo… koliko je tu u tom činu Tuđmanove kulture mržnje, Krležinoga sindroma nesnošljivost spram preblizu primaknutima mu u toj nekoj vrijednosnoj skali koju sačinjava svako vrijeme, svaki novo-pojavni ocjenjivač u nerazumijevanju, koje ni danas nije tako rijetko. Također, neki unutarnji glas mi govori da bi sličnih ako ne i većih problema imao i pokojni Bruno Bušić, da je ostao živ, u svakom slučaju, dva blistava svijetla hrvatske povijesti. Nadopuna rečenome je i otrgnuti citat, završna riječ obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.: Jedini smisao moga rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.
Moj komad neba je nestvaran / ( Toliko sam uspio ) Sudbina mi (sada) ne priječi umrijeti. / Nas pridržava bratstvo a ne putovanje. ( Posljednji vidik ) Ubi ga prejaka riječ! (B. Miljković), životno obilježi k’o usud za njim.
Nakon šesnaestogodišnjega sustavnoga obeztragovljenja, napisanoga na čekanju dočeka glasojav, očitovanja, književnu reanimaciju, slovni izlazak iz mraka, sud vrednovanja, književno predstavljanje pjesništva iz sjene: Pjesma je kao posuda s vatrom / Neka je posuda hladna da se može prenositi / Neka je otvorena tako da se možemo grijati / A žestinu vatre ne spominjimo, ( Posuda s vatrom ).
Zaključak
Likom i djelom svjedok vremena, Vlado Gotovac, svjedoči vrijednost čovjeka, pojedinca spram intelektualaca limitiranoga intelekta, nezaobilaznika u mozaiku ljudi i ljudskosti općenito, on se ne da tvoriti sredstvom i funkcijom, biti samo nemisleći dio mašinerije glasanja, stalnim propitivanjima okrenut prema sebi i prema društvu općenito, pjesnički je i intelektualni Nevjerni Toma, bar ne i nikada na prvu. Umjetnost je kao i umjetnik sam, teška, komplicirana, i prije svega višedimenzionalna, tako joj / mu , treba i prilaziti u svim sadašnjim i budućim propitivanjima, kako je to činio i Vlado Gotovac.