POLITIKA I(LI) SPORT

piše: Alida Bremer
Ne želim nikome kvariti radost zbog pobjede Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u nogometu, koju i sama osjećam, ali meni ju intenzivno kvari predsjednica Republike, pa imam potrebu podijeliti svoju nelagodu.

Kolinda Grabar Kitarović je povodom svog rođendansko-inauguracijsko-donatorskog odnosa sa Zdravkom Mamićem jednom prilikom rekla:

“Politika se ne bi trebala miješati u sport”.

Mamić je u nepriliku doveo i jednog nogometnog genijalca poput Luke Modrića, a i inače je hrvatski nogomet na puno načina bio Mamićevim taocem, no upravo je taj i takav Mamić bio donator u njezinoj predsjedničkoj kampanji. Tako se sport ipak umiješao u politiku.

Politika se miješa u sve, pa tako i u sport, htjeli mi to ili ne. I hrvatska predsjednica namjerava iskoristiti hrvatsku reprezentaciju za podizanje svoje popularnosti, a to je miješanje politike i sporta – suprotno njezinim vlastitim riječima.

Da je predsjednici zbilja stalo do nogometa i do reprezentacije i do igrača, ona bi morala nešto reći o slučaju Mamić. Reći npr. da su malverzacije s milijunskim iznosima i bijeg optuženika u susjednu državu sramotne i za svaku osudu. Reći da sad, kad je sud dokazao da su Mamićevi milijuni nelegalno prikupljeni, ipak misli kako nije od njega trebala dobiti donaciju za presjedničku kampanju. Da ga možda nije trebala pozvati na svoju inauguraciju… Ali ona ništa od toga ne govori, i zato mi je tako nelagodno kad je gledam kako poskakuje u nacionalnom dresu.

Veliki uspjeh hrvatske reprezentacije bi ju osim toga mogao navesti na to da npr. umjesto što u svlačionici pjeva “Zovi, samo zovi” stane pred kamere i izjavi kako je Danijel Subašić lijep primjer za to da građani Republike Hrvatske ne bi trebali jedni drugima brojati krvna zrnca, spočitavati konfesionalnu pripadnost ili ime oca.

Eto, tad bi ionako neminovno miješanje politike i sporta dobilo sasvim drugačiji značaj.

A mogla bi hrvatska predsjednica pronaći i podvući kao pozitivan primjer dodira politike i sporta izjavu Dejana Lovrena o njegovom izbjegličkom iskustvu:

“Kada danas gledam izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja, moja je prva reakcija da im moramo pružiti priliku. Oni zaslužuju priliku kakvu smo dobili moji roditelji i ja kada smo napustili Bosnu. Uvijek ću biti zahvalan Njemačkoj na tome. Njemačka nam je pružila sigurnost, mjesto gdje možemo biti zajedno kao obitelj i gdje mogu odrastati bez straha hoće li mi se nešto ružno dogoditi. Nemoguće je tako nešto razumjeti ako kroz to nisi prošao. Drukčije je kada se to gleda na televiziji. Svaki čovjek može se osjećati nelagodno jer zna da su stvari koje se događaju loše i kada zna da ljudi pate, ali teško je steći pravi osjećaj ako i sâm nisi prošao kroz to. Ljudi koje gledamo na TV-u bore se za svoje živote. Oni su izbjeglice. Oni ne žele biti dio rata, rat su izazvali drugi, a oni jedino mogu pokušati pobjeći od toga. Čovjek želi živjeti, želi normalan život i želi da mu djeca mogu ići u školu. Zbog toga su obitelji poput moje ostavile svoje domove, zbog toga ljudi postaju izbjeglice – zaključio je Lovren (iz intervjua “Večernjem listu” 10. 11. 2016.)